Najveća politička manipulacija (laž) u Hrvatskoj višeznačno i minuciozno se plete oko odbjegloga generala Ante Gotovine. Bjegunac kojega traže i Interpolovi agenti postao je sudbinsko pitanje europske Hrvatske, no istodobno i faktor domoljubne legitimacije, svojevrstan "JMBG" nacionalnog identiteta onog dijela "osviještenih" Hrvata koji nisu spremni trgovati svojim "domovinskim blagom". Gotovina se danas zlorabi na svim razinama: za pojedinačne i opće interese; za afirmaciju Vladinih proeuropskih nastojanja u dokazivanju pune suradnje s Haaškim sudom, kao mjera pritiska Tribunala na RH i sredstvo ucjene hrvatskog establishmenta u osiguranju fiksnog datuma početka pregovora s EU-om; kao propagandni lijepak u predsjedničkoj kampanji putujućeg cirkusa kojekakvih pretendenata na državne insignije s Pantovčaka; kao šifra za očuvanje lokalne HDZ-ove vlasti i kad je ona evidentno antagonizirana s nacionalnom središnjicom (slučaj Aras)... "Heroj, a ne zločinac" opće je mjesto hrvatske politike, znakovito interpretirano ovisno o potrebi, situaciji, prigodi i samom interpretu.

Ivo Sanader nije ni pošteno sjeo u premijerski stolac, a već je radikalno promijenio svoju retoriku spram najtraženijeg generala. Na splitskom prosvjedu mu je pjevao laude, osuđujući veleizdajničke "pse tragače" u potjeri za njim, da bi ga danas, koristeći autoritet ključnog čovjeka u državi, pozivao da se odazove Tribunalu i brani pred tim do jučer nepriznatim i odioznim "političkim sudištem". U tomu mu se, pače, pridružuje i Hebrang, čije su poruke "na predaju" paradigmatskog domovinskog junaka vjerodostojne koliko i vijest o snijegu na Bahamima. Čak i Stipe Mesić, kojega prati stigma haaškog zaštićenog svjedoka i suradnika kroz čije su ruke curili kompromitirajući transkripti na temelju kojih je omražena Carla del Ponte navodno konstruirala optužnice protiv naših "heroja, a ne zločinaca", dao se uplesti u mrežu dobrohotnih Gotovininih prijatelja, spremnih posredovati u njegovu kontaktu s Haagom. Tomislav Karamarko, novoinstalirani šef POA-e, kojega je Mesić-Sanaderov politički konsenzus proizveo u Podbevšekova nasljednika, također je deklarirani glasnogovornik antihaaške politike, koji je svojedobno tvrdio da RH treba odbaciti optužnicu protiv generala-legionara i bez krzmanja rekao da se na mjestu Gotovine ne bi predao u ruke Haagu. No, on je legalist i učinit će sve što je u moći njegove službe da ispuni državne obveze spram Međunarodnog kaznenog suda i uhiti bjegunca ako se zatekne na tlu Hrvatske. Iz takvog, nema što, politički dosljednog odnosa vladajućih struktura spram zahtijevane "potpune suradnje s Haaškim sudom", europski ministri su definirali svoj prosinački (bez)uvjetni datum početka pregovora Hrvatske o članstvu u EU-u. Istina, Sanader je u Bruxellesu dobio toliko priželjkivani datum, 17. ožujka 2005., kao znak za "zvonku radost", ali ne bezuvjetan, kako ga javnosti po svaku cijenu želi prezentirati. Naime, već po definiciji, kad se uz spomenuti datum navodi "pod uvjetom pune suradnje s Haagom", formalno i sadržajno odluka je — uvjetovana. Dakako, to je moguće interpretirati shodno političkim potrebama i ambicijama, pa i na premijerov eufemistički način. Dakle, uvjet nije nikakva novost niti proširenje obveza, a uistinu eksplicite i ne govori o privođenju Gotovine Tribunalu. No, ni prosječno pismenom hrvatskom građaninu ne treba Denis McShane kao prevoditelj koji će nam razbistriti formulaciju njezinim demistificiranjem: bez Gotovine nema početka pregovora!

Možda i ne mora biti tako, ali do 17. ožujka iduće godine to će klatno stalno visiti nad europskom sudbinom Hrvatske, objektivno time stavljene pred ultimatum. Međunarodna zajednica je na taj način pribavila dugoročno osigurač kojim kad god hoće može disciplinirati zemlju-kandidata i tuči joj orahe na glavi, de facto je Gotovinom ucjenjujući. Jer ako su svi dosad traženi optuženici, osim Gotovine, stali pred haaške tužitelje, tada je jasno što (tko) stoji iza formulacije "potpuna suradnja". Vrhunac bezočnog manipuliranja karizmom haaškog bjegunca za jeftinu promidžbu vlastitih ciljeva ipak je slogan kampanje predsjedničkog kandidata Ljube Ćesića Rojsa - "glas za mene je glas za Gotovinu", i nedavno domobransko paradiranje Zadrom opskurnih crnokošuljaških likova koji su se javno promovirali slikama poglavnika Ante Pavelića i imenjaka mu Gotovine. Bila je to porazna politička poruka orbi et urbi o Hrvatskoj, svim proeuropskim nastojanjima Ive Sanadera usprkos. To je, naime, ovdašnji odnos spram povijesnih "heroja, a ne zločinaca". Bila je to bez sumnje medvjeđa usluga Hrvatskoj na putu u EU, ali teško da se može kazati kako je riječ o slučajnom incidentu. Naprotiv, to je posljedica "reformske" politike HDZ-a koja nije artikulirala odnos ni spram Pavelića niti Gotovine.