Glasnici loših vijesti nikad i nigdje nisu spadali u popularne osobe, a stari Grci su ih čak običavali ubijati. Vremena su se promijenila jedino u tome što glasnik loših vijesti neće riskirati život, ali svakako hoće blagonaklonost okoline kojoj ih odluči priopćiti. Nekom ironičnom igrom sudbine, Hrvatsku je javnost zapalo da joj neke nevesele vijesti o njoj samoj, primjerice da je njihova zemlja neizdrživo zadužena, što poznata poslovica označava sintagmom "dužna kao Grčka", priopći upravo jedan Grk. I kao da mu već to nije bilo dovoljno, mrtvo hladno sasuo je stanovnicima Hrvatske u lice još cijeli set neugodnih recepata na temu liječenja visoke zaduženosti - tipa zamrznite plaće, povećajte participacije u zdravstvu, usporite rast mirovina, otpustite viškove zaposlenih u gubitaškim tvrtkama, smanjite investicije, štedite...

Naravna stvar da je glasnik takve zbirke crnih objava i najava - a riječ je o Dimitriju Demekasu, voditelju misije MMF-a za Hrvatsku - u trenu postao najnepopularnija osoba u Lijepoj našoj. I naravno da su se oni koji su te riječi doživjeli kao prijetnju (dakle, praktički svi) gnjevno obrušili na njega "jer nam kao poslanik svjetskog financijskog policajca želi dodatno zagorčati ionako gorak život". No u toj je emotivno posve razumljivoj baražnoj vatri kritika, ostalo po strani ključno pitanje. Je li Demekas o hrvatskoj ekonomskoj zbilji, a osobito onoj dugovnoj, izrekao istine ili laži? I jesu li "lijekovi" koje je spomenuo produkt njegove želje da nam napakosti ili pak nužne čaše žuči koje ćemo, s Demekasom ili bez njega, prije ili kasnije morati progutati?

Da bismo odgovorili na to pitanje, zaboravimo načas i Demekasa i MMF koji, po općem uvjerenju, nameće Vladi neprihvatljive ekonomske i socijalne poteze. Umjesto toga, pokušajmo sami što realnije sagledati ekonomsku sliku današnje Hrvatske i posljedice koje iz nje proizlaze.

Počnimo od najnovijeg podatka koji veli da će bruto društveni proizvod zemlje tek istekom ove godine dosegnuti razinu iz 1990. Dakle, nakon punih četrnaest godina tek stajemo na prvu stepenicu što vodi unaprijed, dok smo se dosad pokušavali nekako popeti do nje. No ako nismo uspijevali rast društvenog proizvoda zemlje ubaciti u veću brzinu, to nam je odlično išlo s vanjskim zaduživanjem koje smo u istom razdoblju povećali s dvije na 26 milijardi dolara. Dakle, na debelo oslabljeni ekonomski temelj natovarili smo golemu dugovnu zgradurinu. Pritom, to zidanje duga mahom nije išlo u projekte koji znače novu proizvodnju, nova radna mjesta i rast izvoza, što jedino stvara dugoročnu osnovu za povrat duga, već smo inozemne kredite usmjeravali u potrošnju i investicijsku izgradnju koja vrlo sporo vraća uloženo.

Jesu li nam za takvo stanje ekonomije i državnih financija krivi MMF i Demekas? Posve sigurno nisu. Žele li nam zlo kad upozoravaju da državna i socijalna potrošnja više ne mogu počivati na daljnjem zaduživanju? Teško je odgovoriti potvrdno. Ne zbog interesa MMF-a da održi makar krhku financijsku stabilnost Hrvatske, već zbog interesa nas samih da Hrvatska ne bankrotira i svi mi doživimo težak slom. Od svega, dakle, ostaje samo loša vijest - da moramo stezati kaiš i vrlo brzo povećavati ekonomski rast ako želimo danas preživjeti, a sutra živjeti bolje. Sve drugo su nojevska zavaravanja ili demagogija.

Kako bilo, koliko god mi ružili glasnika Demekasa, loše vijesti o nama samima time nimalo nećemo promijeniti. A ako za takve loše vijesti netko snosi krivnju, onda su to ponajprije hrvatske vlade koje su zadnjih četrnaest godina kreirale našu ekonomsku politiku, s pripadajućim privatizacijskim, tečajnim, potrošno demagoškim i stranačko-interesnim "začinima", a ne MMF i njegovi voditelji misija. Koji nam, uostalom, dolaze "bahato popovati" samo onda kad ih te iste vlade pozovu i zamole za pomoć.