Ekološka katastrofa tako je nadmudrivanja tko je za, a tko protiv »DružbAdrije«, tko za referendum, a tko protiv njega, učinila suvišnim. Nije nam ni stigla ruska nafta do Omišlja, a već plivamo do grla u vlastitoj! Nafta na buzaru, kao što se nedavno poručivalo na protestnim skupovima u Zagrebu i Rijeci, nije niti skuhana, a već se krčkamo u kotliću »nafte na fiš« iz rijeke Pakre. U prvoj vijesti o tom ekocidu, koji je Hrvatsku pogodio nedugo nakon ornitocida u kojem je ubijeno 20 bjeloglavih supova i kulturocida, miniranja skulpture Antuna Augustinčića u Kumrovcu, Državni centar za obavješćivanje »upozorio je Inu i Janaf da provjere svoje instalacije«. Upozorio! Hoće li isto tako sutra netko »upozoravati« da Jadranom plovi kilometarska naftna mrlja?

Očigledno, zaštita okoliša u nas se tretira verbalno, tek kao poželjna predizborna tema ili pak kao meteorološka prognoza, pa nas upozoravaju da ponesemo kišobran jer bi moglo biti padalina. Kada ćemo prestati upozoravati i početi djelovati? Umjesto alarma i uzbune, mobilizacije svih i svakoga kako bi zaštitili prirodu bez koje nam nema života, igramo se gluhog telefona i šaljemo dimne signale kako su se razlile tone i tone nafte, pa ako ih netko vidi možda i krene u akciju.

Ironijom sudbine ekocid se u Pakri dogodio baš uoči 29. prosinca, Međunarodnog dana biološke raznolikosti. Tom prigodom na konferenciji za novinare Press centra za okoliš istaknuto je da u »Hrvatskoj ne postoji koordinacija pojedinih državnih tijela i ministarstava, premalo je inspektora zaštite prirode na terenu, a zakonske sankcije za ugrožavanje prirode su neodgovarajuće ili nikakve.« Kada inspekcijske službe ili policija i odrade svoj posao, slučajevi uglavnom završavaju u pravosudnim ladicama, kao što će gotovo sigurno bez kažnjavanja krivaca skončati i jučerašnji incident. Inače, od 145 vrsta slatkovodnih riba u nas niti jedna nije zaštićena, pa tako u Hrvatskoj više nema šest vrsta riba, jesetre i moruna kojih je bilo u Dravi i Dunavu, a pod ugrožene vrste vode se i šaran, mladica, primorska pastrva, kečiga, bolen i karas.

Njemu nije trebao referendum da vidi što će se zbiti 150 godina kasnije, no mi, nažalost, nismo mudri kao Indijanci.