Gotovo sve relevantne makroekonomske analize ističu nelikvidnost globalnog sustava uzročnikom gospodarske recesije koja je pogodila Hrvatsku tijekom druge polovice 1998. i u 1999. godini. Naime, dvije temeljne pretpostavke za konjunkturu - unutarnja potrošnja i raspoloživost kapitala - bile su u tom razdoblju iznimno poticajne. Gubitke koji su za nacionalno gospodarstvo tada nastali nitko nije precizno utvrdio, međutim već primarni negativni učinci, bez posljedica gubljenja proizvodnje, penju se na nekoliko desetina milijardi kuna i preko stotinu tisuća nezaposlenih. Upravo zbog toga napisi koji danas alarmiraju problem globalne nelikvidnosti moraju biti respektirani, ali ne bespogovorno. Poučna je u tom pogledu kratka povijest nelikvidnosnog udara iz 1998. i 1999. godine. Već u tijeku 1994., nakon početka primjene tzv. Stabilizacijskog programa, nelikvidnost (dospjela, a neplaćena potraživanja registrirana u ZAP-u) je povećana od 90 milijuna na 1,2 milijarde kuna. Do završetka 1999. godine dosegla je vrijednost od oko 26 mlr kuna. Analizom samog fenomena (napisao sam knjižicu "Tajna nelikvidnosnog udara", 1999. godina) pokazalo se kako treba razlikovati insolventnost od nelikvidnosti, odnosno kako se kod nas radilo tada o nelikvidnosti izazvanoj monetarnim činiteljem.

Naime, devalvacijom HRD-a (hrvatski dinar) u jesen 1993. godine, hiperinflacijski rast cijena neko je vrijeme (premda usporen) nastavljen, istodobno kreditna kreacija novca je zaustavljena, što je rezultiralo manjkom novca u sustavu. Taj manjak najprije su osjetile tvrtke vezane uz proračun i javne fondove, budući da su im se rokovi naplate, a onda i plaćanja, počeli sve više vremenski produžavati. Proces je dobio na ubrzanju, jer se istodobno povećava insolventnost koja ga je povratnom spregom poticala. Ubrzanju stampeda pridonio je investicijski zaokret u pravcu izgradnje infrastrukture, i konačno uvođenje PDV-a. Nelikvidnost su poticali i procesi privatizacije na način da su krediti korišteni za otkup vlasničkih uloga isplaćivani iz prometa tvrtki, a one su svjesno bacane u insolventnost, obezvređivane i vrlo jeftino prodavane. Korisno je podsjetiti kako se nelikvidnost širila od realnog prema financijskom sektoru, što je na kraju dovelo do bankovne krize kada su banke sanirane pretvaranjem potraživanja u uloge, da bi ih inozemni ulagači gotovinom otkupili. Sustav nelikvidnosti nije samo izazvao krizu rasta, već je i dodatno omogućio nepravednu privatizaciju, takozvanu tajkunizaciju.

Kakve su danas opasnosti glede ponovnog nelikvidnosnog stampeda? Naš financijski sustav je superlikvidan, koliko u zemlji toliko i prema inozemstvu. Moguće je stoga zaključiti kako je jedan od temeljnih potencijalnih uzročnika nelikvidnosti isključen u svom utjecaju na sustav. Poziciju stabilnosti jamči i stabilan, iako nizak, rast gospodarstva, čije stope u visini od 3-4 % bruto domaćeg proizvoda ne mogu poremetiti financijski sustav (postoje stalni viškovi novca u gospodarstvu). I konačno, financijsku stabilnost podupire i deflacijski cjenovni trend. Međutim, kao potencijalni destabilizator i prijetnja pojavi nelikvidnosti, javlja se državni proračun koji forsiranim i očito suboptimalnim deficitom otvara brojna pitanja i sumnje. Odnosi se to na prvome mjestu na odgode plaćanja vezane uz proračun, koje jednostavno službeno omogućuju ostvarenje planirane stope deficita, prenoseći obveze na korisnike proračuna i njihove kooperante… Sjetimo li se kako je inicijator prethodne globalne nelikvidnosti isto bio proračun, potrebno je upozoriti kako je nužno što prije zaustaviti procese nelikvidnosti u tijeku, što je opet moguće naprosto brutalnim uravnoteženjem proračuna ili pak emisijom odgovarajućih vrijednosnih papira. Drugo potencijalno područje nestabilnosti odnosi se na građane i njihove bankovne račune, budući da ti računi bilježe goleme dugove koje stanovništvo sve teže servisira. Ovdje poslovne banke uvode sustav kontrole (HROK), međutim cijeli je sustav bazno vezan za politiku plaća i konjunkturu. Jer, a to se izgleda dovoljno ne shvaća, restrikcija na području plaća u stanju je likvidnost dvostruko pogoditi. Prvo kada se zaleđivanjem plaća reducira potrošnju, i drugo, kada se istim potezom obara prihode stanovništva, a time i njihovu likvidnost. Naravno, svemu se zajedno pridružuje i inozemni činitelj (cijene, valute) na čije posljedice (negativne) također valja računati.