VEČERNJAKOV VREMEPLOV: TORTURE Prije 16 godina zatvorena je najzloglasnija kaznionica bivše Jugoslavije

Premda je odluka o ukidanju kaznionice Goli otok donesena još 1987., malo tko je zabilježio posljednje putovanje sablasnog trajekta “Jurjevo”, jedine veze između golootočke kolonije i ostatka države. Trajektom su desetljećima stizala “sledovanja” ili “aprovizacija” svježih snaga zatvorskih čuvara, pendreka i kažnjenika. Ne zna su koliki je postotak jugoslavenskog stanovništva preživio Goli otok u njegovih četrdeset godina. U prvom desetljeću postojanja bio je tabu lokacija. U izvješćima Državne sigurnosti prikrivao se kodnim imenom “mermer”. Potajice, Goli otok konstruiran je kao logor za prisilan rad u kamenolomu pustog otoka, bez raslinja i vode, gdje se kopala građa za spomenike i kuće partijskih velikana. Uoči zatvaranja, većinu političkih zatvorenika – pomiješanih s gangsterima, silovateljima i ubojicama – činili su kosovski Albanci obilježeni kao uzurpatori posvećene srpske zemlje na Kosovu.

Dakako, režim je Paragu proglasio klevetnikom i lašcem. Tvrdeći da je Goli otok najhumaniji izdanak socijalističke penologije, pravosuđe je uzvratilo optužnicom za “verbalni delikt”. Ipak, za razliku od prijašnjih slučajeva, Paraga je 1986. osuđen samo uvjetno. A kaznionica se morala zatvoriti pod pritiskom Zapada, o kojem je već sudbinski ovisila jugoslavenska ekonomija. Goli otok je šutke nestao: u optjecaj je puštena glasina da je eliminiran zbog eskalacije homoseksualnog nasilja među zatvorenicima. U sumrak epohe, Paragina pobjeda nad režimom još se nije smjela priznati.

Godine 1980. Dobroslav Paraga, 19-godišnji student prava i teologije, organizirao je peticiju za oslobađanje svih političkih zatvorenika u SFRJ. Kao međunarodna afera, u studenome iste godine njegov je dokument uvršten u dnevni red madridske konferencije KESS-a pa su jugoslavenske vlasti optužile mladića za protudržavnu urotu. Osuđen na četiri godine zatvora, kaznu je počeo služiti 1981., razvrstan u golootočku skupinu mlađih punoljetnika “kategorije C” kojom je zatvorska uprava označavala najokorjelije kriminalce. Godinu poslije prevezen je u Lepoglavu, gdje je među ostalim disidentima, ali u mnogo ugodnijim uvjetima, robijao umirovljeni partizanski general Franjo Tuđman.

– Na Golom otoku bio sam smješten u nezagrijanoj sobi, punoj stjenica, s trideset zatvorenika. Radio sam u pogonu za izradu kuhinjskih pločica. Poslije su me preselili u stolariju, ispostavu riječkog poduzeća Velebit. Izrađivali smo barske stolce. Kriminalci su se organizirali u zavičajne mafije. Iako su premetačine obavljali tri ili četiri puta na dan, zatvorski čuvari nisu mogli spriječiti međusobna razračunavanja. U ratu bandi u stolariji jedan je zatvorenik obješen. Albanci su od ruskog čaja pripremali neki surogat narkotika. Snifali su ljepilo koje se koristilo za obradu drvenarije. Od jabuka su proizvodili rakiju. Tajni laboratorij smjestili su iza platna kinodvorane u kojoj su nam 1981. priuštili projekciju filma “E. T. - izvanzemaljac”. Žalio sam što nisam kriminalac. U hijerarhiji zatvoreničke zajednice, mi državni neprijatelji bili smo na samome dnu – kaže bivši golootočki zatvorenik, danas predsjednik jedne od dviju hrvatskih stranaka prava.

Nakon što se Jugoslavija raspala, Goli otok je gurnut na marginu disidentske mitologije. Temeljito je devastiran. Politički lobiji samostalne Hrvatske svađaju se oko njegove budućnosti: jedni bi željeli mondeno ljetovalište, drugi lovište, a treći planiraju koloniju alternativne umjetnosti. Tako se njegova povijest nastavlja: zatvor koji je započeo egzistenciju kao tamna topografska mrlja na političkoj karti komunizma osuđen je na definitivno brisanje iz nacionalne memorije.

Najstrašnije iskustvo povezano je uza zgradu koja se izvana činila mnogo nižom nego što je doista bila prema stvarnim dimenzijama. Velik dio vertikale bio je ukopan duboko u zemlju, s etažama samica, nazvanima mračare. Sastojale su se od prozorčića s dvostrukim nizom rešetaka, drvene klupe i kible. Kada je Paraga zbog neposluha dospio u golootočko podzemlje, kao najbližeg susjeda zatekao je Sandžakliju koji je satima urlao pjesmu “Mala moja iz Novog Pazara”. Stražari su mu pokušali začepiti usta, prvo morskom vodom, pa pendrekom, na kraju željeznim ključem. Kada se vratio na svoj odjel, 20-godišnji mladić nije više imao niti jedan prednji zub...