Karakteristike dodatne kampanje postale su očite već po prvim Mesićevim izjavama te odgovorima Jadranke Kosor. Očito je da će se predsjednik Mesić koristiti retorikom, nedostojnom višeg državnog službenika koja pripada klasičnim primjerima spolne diskriminacije i lošeg humora

Hoće li Jadranka Kosor sustići, pa i prestići Stipu Mesića, ovisi o nastavku izborne kampanje koja je započela odmah po proglašenju prvih rezultata. Karakteristike dodatne kampanje postale su očite već po prvim Mesićevim izjavama te odgovorima Jadranke Kosor. Očito je kako će se predsjednik Mesić koristiti retorikom, nedostojnom višeg državnog službenika, koja pripada klasičnim primjerima spolne diskriminacije i lošeg humora. Mesić dosad nije pristojno oslovio svoju glavnu konkurenticu, nego ju je nazivao »dobrom ženskom«, »Suzanom« i sličnim uvredljivim nazivima, praveći se začuđenim zbog primjedaba kako je pretjerao. Ostale konkurente u predsjedničkoj utrci, također, doživljava kao manje vrijedne, nedostojne funkcije na kojoj je njemu tako dobro.

Mesićeve izjave pokazuju kako je on izgubio živce u utrci za drugi mandat i kako teško trpi kritike na vlastiti račun, čak i ako su one prilično besmislene. Primjedbu Borisa Mikšića o »vili u Francuskoj« nije doživio kao neuspjelu šalu jednog političkog amatera, kojeg naziva »neki Mikšić«, nego kao razlog za najavljivanje sudskog procesa u kojem se već proglasio pobjednikom. To je krajnje licemjerno s obzirom na to što Mesić govori o svojim političkim protivnicima. Napokon, treba li Hrvatskoj predsjednik koji će sudski goniti svoje kritičare i izazivače u predizbornoj kampanji?

Zanimljiv će biti nastavak njegova javnog sukoba s Ivanom Zvonimirom Čičkom, kojega je, u napadu dječjeg humora, nazvao »Dosadimirom«. Čičak je još prije tri-četiri godine bio rado viđen gost u Uredu predsjednika, išli su zajedno na ljetovanje i znaju dosta jedan o drugome. Pitanje je pere li Čičak Mesićevo prljavo rublje po nalogu svojih današnjih poslodavaca ili, u slobodno vrijeme, ne smanjuje intrigantnost »tajnih dokumenata« bosanske i makedonske obavještajne službe na koje se poziva.

Izostanak premoćne pobjede, u koju je vjerovao, Mesić je pokušao opravdati izlikom da na izbore nisu izašli njegovi glasači. Loš izborni datum, na koji je olako pristao, bio je jednak za sve, pa tako na izbore nisu izašli ni birači njegovih suparnika. Televizijsko istraživanje biračkog tijela, koje smo vidjeli u izbornoj noći, pokazalo je kako velik dio Mesićevih birača ima završenu osnovnu školu. Za pretpostaviti je kako oni, kao slabo plaćeni radnici, nisu na skijanju ili na vikendu u inozemstvu, što je tumačenje koje se čulo u predsjedničkom stožeru.

Osnovni problem Mesićeva neuspjeha u prvom krugu jest slabo vođena izborna kampanja te njegova nejasna politička pozicija. Odustajući od projekta predsjednika s građanskom potporom, Mesić je postao zajednički izborni projekt SDP-a, HSS-a i HNS-a te još četiriju manjih stranaka. Time je izgubio dio desnijih i konzervativnijih glasova, djelomice i HDZ-ovih, koje je, čini se, pokupio Mikšić. Za Mesića je glasovala lijeva strana hrvatske politike, dok se desna podijelila između Jadranke Kosor, Mikšića i patuljastih kandidata snažnih ambicija, poput Ivića Pašalića.

Mikšić, kandidat iz Minnesote, postigao je najveći uspjeh od svih pravih i lažnih desničara koji su sudjelovali na izborima. Njegova nemušta stajališta o opasnostima Europske unije, neizručenju generala Ante Gotovine i hrvatskim tradicionalnim vrijednostima katapultirali su ga na treće mjesto, što su pokazivale i posljednje prijeizborne ankete. Dobio je visokih 17 posto, što mu daje šanse za budućnost na političkoj sceni koje namjerava iskoristiti. Lokalni izbori su blizu, možda »rodna Trešnjevka« opet glasa za njega.

Mikšićev uspjeh vrijedan je spomena, ne zbog njega samoga, jer on je jedan od najneprofiliranijih predsjedničkih kandidata što ih je država ikad imala, nego zbog činjenice da birači traže novo lice. Da je kandidat bio vjerodostojan, prošao bi daleko bolje. Ovako je pokvario računice i pokazao da bi javnost prihvatila političara »čistih ruku«, koji nije proizvod postojećih stranačkih struktura.

Svi ostali kandidati dobili su manje od tri posto glasova. Različito su doživjeli svoj (ne)uspjeh. Đurđa Adlešić, kandidatkinja HSLS-a, kaže da je s 2,69 posto prošla prilično dobro, dok Slaven Letica, s 2,60 posto, shvaća kako je prošao jako loše. To pokazuje količinu njihovih političkih ambicija, pa i činjenicu kako HSLS nije stranka za pobjede. Koja bi se realna politička stranka zadovoljila s dva posto na izborima?! Teško je vjerovati da će četvrto mjesto Đurđe Adlešić poboljšati rejting HSLS-a na skorašnjom lokalnim izborima ili ih vratiti na velika vrata na nacionalnu političku scenu. Dobivši 0,8 posto više od Rojsa ili Pašalića, Adlešić je pokazala da bi i liberalnoj politici, onoj izvan skuta SDP-a, hitno trebala nova lica.

Očekuju nas dva znatno zanimljiva i »zabavnija« tjedna od prethodnih. U Mesićevu izbornom štabu već se smišljaju novi vicevi...