Kod nas je običaj da se poraz interpretira kao pobjeda, da se istina prikriva prizemnom demagogijom i retoričkim akrobacijama koje slave laž, računajući na tupost masa i njihov (političkim) mrenama reducirani vid. Prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 2005. g. nikomu nije dao razloga za slavlje. Prosječni građanin ove države ima pravo biti i te kako nezadovoljan i frustriran već samom činjenicom da se nedopustivo skupi "cirkus", u kojem je 13 kandidata za Pantovčak ulupalo, navodno, oko 17 milijuna kuna - nastavlja. A taj će nastavak Hrvatsku stajati dodatnih 60-ak milijuna kuna. Presudili su Hrvati u dijaspori (sic!) koji su kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor vratili u igru.

Glasovi iz inozemstva stubokom su promijenili tijek izbora, urušavajući Mesićevo očekivanje pobjede u prvoj rundi i detronizirajući s iznenađujuće druge pozicije nezavisnog Borisa Mikšića. Takvim epilogom, doduše, Jadranka Kosor može biti zadovoljna jer je izbjegla potpuni debakl. Ali, koliko god Mesićeva rezultatska premoć, toliko i Kosoričino završno uplivavanje u cilj (s prepolovljenom potporom HDZ-ovih birača), kisela su okusa. "Dečko s Trešnjevke" umalo je ostvario uz američki i svoj hrvatski san. Da se potkraj izborne šutnje nije dogodio "uvozni preokret" koji ga je izgurao na treće mjesto, vjerojatno bi danas imao čišći i puniji osjećaj trijumfa. I jedini pravo na pobjedničku feštu. Jer, Mikšić je ušao u trku kao politički marginalac, bez stranačke logistike i prepariranog biračkog tijela.

No, i on je svoj nesumnjivo veliki uspjeh pretvorio u gubitničku frustraciju, izlijevajući prosvjedno nezadovoljstvo po hrvatskim gradovima kao novi "ukrajinski sindrom". Tvrdnje da je pokraden, da su izbori falsificirani dogovorom Mesića i Sanadera, održat će ga za neko vrijeme u političkom životu, ali pokažu li se neutemeljenima, ubrzat će gašenje njegove "zvijezde" što se Hrvatima iznenadno ukazala. U postojećim okolnostima potpuno proskribirane političke ponude slijeva i desna, upravo njegova neetabliranost začinjena poduzetničkim uspjehom na nedostižnom američkom tržištu, privukla je dešperatne birače. Na njega su zaigrali oni kojima je pun kufer jalove i korupcijom prožete politike, koji bi htjeli menadžera na čelu države. Bolji život svima, a ne samo njima... Dakle, relevantnih 18 posto za Borisa Mikšića kao novi proizvod neinventivne domaće politike, iako slabo artikuliran, nije osobito čudo. Pitanje je njegova trajnost.

Stipe Mesić, pak, nikad nije imao bolji "horoskop", a ipak nije uspio ugrabiti drugi mandat u prvoj rundi. Iza njega su stale najjače oporbene stranke, HDZ nije zaigrao na svoju najpotentniju kartu i time je razmrvio svoje biračko tijelo čiji su se glasovi okrenuli Mikšiću (pa čak i Mesiću) i stranačkim disidentima (Rojsu, Pašaliću). Na posljetku, nije kapitalizirao ni gafove Sanaderove vlade. Uza sve to, vodio je bljutavu i amatersku kampanju u kojoj se nije služio čak ni dosjetkama ili je trošio one već posve izlizane i iritantne. I što je najgore, biračima je ostao dužan neka objašnjenja. Pogotovu s obzirom na težinu kvalifikacija koje su u kampanji na njegov račun iznesene. O.K., Mikšić je brbljanjem o vili što mu je darovala francuska obavještajna služba, zabio sebi autogol koji je brzopotezno pokušao neutralizirati priznanjem kako je to bila šala (!?).

Na listu slavljenika svojim prpošnim i euforičnim držanjem probuđenog rekonvalescenta pokušala se upisati i HSLS-ovka Đurđa Adlešić, s osvojenih 2,6 posto glasova. Iako je riječ o zanimljivoj političkoj figuri koja je u TV sučeljavanju imponirala svojim suverenim držanjem, gotovo je perverzno klupsko slavlje s inkasiranih manje od tri posto (!?). Pa čak je i Slaven Letica napokon priznao poraz. Kad-tad će i zadovoljni mister 1,8 posto, Doktor Pašalić.