HALABUKA Osim Slavena Letice, svi ostali istaknuti kandidati davali su trijumfalne izjave okruženi pristašama i udvoricama. No, nitko od njih sljedećih noći neće spavati mirnim snom pobjednika. Osim Ivice Račana ni jedan istaknuti hrvatski političar nije se u posljednjih 15 godina uzdigao iz pepela poraza NIŠTA NOVO Reagiranja naših ljudi na besadržajnu utrku za predsjednika uglavnom su obilježena nevjericom da preostalo dvoje kandidata u sljedećih deset dana može ponuditi kreativni i bogati politički paket koji ćemo sa zadovoljstvom otvarati idućih pet godina

Prvi krug predsjedničkih izbora dao je nemali prilog općoj povijesti političkog beščašća. Jedino je Slaven Letica u nedjelju navečer časno priznao svoj poraz i izjavio kako bi njegovo treće sudjelovanje u utrci za predsjednika bilo neozbiljno. Ostali istaknuti kandidati su stojeći rame uz rame sa svojim političkim mentorima i partnerima davali trijumfalne izjave koje su zaglušivala skandiranja pristaša i udvorica okupljenih u izbornim stožerima. Posebno su bizarna bila reagiranja HSLS-ovaca koji su s velikim oduševljenjem (?!) reagirali na vijest kako je kandidatkinja te stranke dobila ni manje ni više nego 2,6 posto glasova, a sama Đurđa Adlešić je čak izjavila kako taj izborni rezultat "definitivno znači povratak HSLS-a na političku scenu i dobar uvod u lokalne izbore".

Neprimjerenih reagiranja na izborne rezultate nije manjkalo ni kod vodećih kandidata: Stipe Mesić je govorio o "sjajnoj pobjedi", iako (još) nije ostvario ikakvu pobjedu; kandidatkinja HDZ-a Jadranka Kosor je izrazila svoje zadovoljstvo usprkos tome što je u postocima dobila više od trećinu glasova manje nego što je njezina stranka postigla na parlamentarnim izborima prije godinu dana; nezavisni kandidat Boris Mikšić je uz tamburaše i ples brzopleto - pijetao koji prerano kukuriječe završi u loncu - slavio svoj vrlo dobar rezultat i ulazak u drugi krug, čime je pokazao veliko političko neiskustvo.

Takva reagiranja kandidata i njihovih pobočnika su neprimjerena, jer su u prvom krugu predsjedničkih izbora baš svi politički akteri doživjeli poraz. Naravno, ti se neuspjesi razlikuju po intenzitetu i drugim obilježjima, ali je sasvim sigurno kako sljedećih noći nitko od njih i njihovih suradnika neće spavati mirnim snom pobjednika. Usprkos svojoj notornoj sklonosti da izbjegavaju suočavanje s činjenicama, oni su ipak svjesni kako u politici ništa tako ne uspijeva kao neuspjeh. U ovoj hrvatskoj svaki izborni neuspjeh jako puno košta: osim Ivice Račana, ni jedan se istaknuti hrvatski političar u posljednjih petnaest godina nije uzdigao iz pepela poraza.

Posebno veliku nervozu je u svojoj ponoćnoj izjavi pokazao Stipe Mesić - odmah je krenuo s napadima na Jadranku Kosor - koji na prvi pogled ima najmanje razloga za zabrinutost jer mu nedostaje samo još pokoji postotak da bi bio reizabran. No, Mesić kao stari politički lisac i te kako zna kako pobjedu ostvaruje onaj kandidat koji ostvari najbolji rezultat na sam dan izbora (u ovom slučaju 16. siječnja), a ne dva tjedna prije. Konačno, da ćudljiva fortuna izbora može poljubiti autsajdera koji joj se vješto udvara, zorno je pokazala upravo njegova pobjeda na predsjedničkim izborima prije pet godina.

Doista, Mesić može biti prilično nezadovoljan rezultatima prvoga kruga. Kao predsjednik Republike on je u posljednjih pet godina imao mnoštvo prilika da provođenjem razumne politike i vještim komuniciranjem zadrži svoju popularnost i rutinski "odradi" reizbor. Naime, izbori nakon prvoga mandata predsjednika, bilo onoga američkoga ili hrvatskoga ili neke treće zemlje, ponajprije su izjašnjavanje birača o osobi koja obnaša tu funkciju; istinski uspješan predsjednik jednostavno ne smije dopustiti ikakve veće prepreke svome reizboru.

Mesićev mandat moguće je ocijeniti pozitivnim u smislu davanja doprinosa konsolidaciji demokracije u nas (u tom smislu ostat će posebno zapamćeno hrabro umirovljenje generala koji su pokušavali intervenirati u politički život, nepristajanje na slanje hrvatskih vojnika u Irak i odlučno reagiranje na nedavne propuste tajne službe POA), ali su loš dojam na velik dio javnosti ostavili njegovi razmjerno brojni verbalni gafovi kojima je pokazao svoju neozbiljnost, pa i aroganciju. Vjerojatno su neki birači ponajviše kaznili Stipu Mesića za izjave poput onih da Crna Gora nije napala Hrvatsku ili da je Jadranka Kosor "dobra ženska" koja u HDZ-u traži oca; nemali dio pristaša ljevice i lijevoga centra nije odobravao ni kontroverzne poteze njega i donedavnoga savjetnika predsjednika Željka Bagića u vezi s odbjeglim generalom Antom Gotovinom i njegovim jatacima.

Usprkos svemu tome, evidentno je kako Stipe Mesić ima najveće izglede da pobijedi u drugom krugu izbora, ponajprije zato što veći broj građana (što su, konačno, pokazali i rezultati prvoga kruga) percipira njega kao predsjednika i državnika nego Jadranku Kosor koju većina doživljava tek kao suradnicu Ive Sanadera zaduženu za branitelje, rodilje i socijalno ugrožene. No, da bi to ostvario, on će sljedećih desetak dana morati voditi znatno riskantniju i politički sadržajniju kampanju nego što je to činio u prosincu prošle godine.

Kandidatkinja se HDZ-a 2. siječnja nekako uspjela održati u izbornoj utrci, ali je petina glasova od ukupnoga broja onih koji su glasovali, odnosno čak desetina biračkoga tijela Hrvatske slab zalog njezinoj bližoj pa i kasnijoj političkoj budućnosti. Jadranka Kosor se u svojoj jako skupoj i usprkos toga nemuštoj kampanji nije uspjela "upakirati" kao predsjednica Republike. Ona nije komunicirala o temama koje istinski zanimaju "obične" građane (korupcija, gospodarski razvoj i slične) ili je o tome govorila tek sporadično i nejasno, što se djelomice može objasniti uskim manevarskim prostorom koji ima kao potpredsjednica Vlade i stranke na vlasti.

Neku inicijativu u izbornoj kampanji Jadranka Kosor je preuzela samo u vezi s temama Družbe Adrije i pobačaja, ali se i u tome našla u procjepu između Vladine politike i svojih (novih) stavova. Razloge njezina slabog rezultata moguće je sagledati i u evidentnom padu popularnosti HDZ-a posljednjih mjeseci kao vladajuće stranke koja ne uspijeva suzbiti najveće društvene probleme i političkom pasiviziranju dijela izbornoga tijela te političke organizacije, te u nedovoljnoj potpori koju je tijekom kampanje dobivala od Ive Sanadera kao svoga političkog mentora. Također, treba uzeti u obzir kako su mnogi demokratski osviješteni i oprezni glasači, pa i neki simpatizeri HDZ-a, svjesno ili pak nagonski neskloni tome da "sva jaja budu u istoj košari", odnosno da sve važne poluge državne vlasti imaju pripadnici samo jedne stranke.

Da je Boris Mikšić veoma nezadovoljan rezultatima glasovanja koje je objavilo Državno izborno povjerenstvo pokazuju njegove ljutite izjave i tim izjavama potaknuti manji ulični protesti njegovih pristaša (koje su, što je znakovito, predvodili neki ekstremni desničari). Taj nezavisni kandidat koji je trideset godina živio u SAD-u nije uzeo u obzir kako se izlazne ankete po prvi put provode u Hrvatskoj te da neki građani nisu bili ni educirani (što je veliki propust medija koji su naručili exit poll) ni spremni prezentirati anketarima za koga su glasovali, pa je rezultate tih anketa uzeo "zdravo za gotovo".

Ali, nipošto se ne bi smjelo opravdati njegovo postizborno reagiranje kao političara i donedavnoga istaknutoga kandidata za predsjednika kojim on bez argumenata izražava nepovjerenja u institucije i time na neki način dovodi u pitanje još uvijek krhku demokraciju u Hrvatskoj.

Suprotno tome, Mikšić bi trebao biti jako zadovoljan. Ostvario je veoma dobar rezultat (posebno u Zagrebu), i to isključivo na temelju kvalitetne izborne kampanje koja je bila valjano personalizirana. On je solidno kapitalizirao to što je za razliku od ostalih kandidata sam financirao svoju kampanju, čime je zorno izrazio kako je "totalno drugačiji od drugih". Najotvorenije je kritizirao Stipu Mesića (koji je i sam u kampanji prije pet godina ostvario uspjeh najoštrije napadajući politiku svoga prethodnika) i općenito komunicirao bez predrasuda, pri čemu je lakonski dao i neka sasvim neostvariva obećanja, pa i pokazao kako neke bitne odrednice političkoga konteksta suvremene Hrvatske uopće ne razumije (npr. njegova izjava kako ne bi poslao generala Gotovinu u Haag).

Usprkos svježini njegove političke pojave i kampanje koju je vodio, treba procijeniti kako je Boris Mikšić ponajviše dobio tzv. protestne glasove. Opredjeljujući se za njega, mnogi birači su oštro kritizirali ciničnu i sterilnu političku elitu u Hrvatskoj koja već jako dugo nije dala ni nove aktere ni nove ideje (s djelomičnim izuzetkom Ive Sanadera). Osnovni razlozi zbog kojih se tako mnogo birača odlučilo za Mikšića ustvari su slični motivima izbornih apstinenata koji čine čak gotovo polovinu biračkoga tijela. No, dok su jedni nezadovoljnici politikom i političarima ostali kući zato što nemaju za koga glasovati, drugi su se opredijelili za novoga aktera koji sam plaća svoje račune. Tako je jedan sredovječni Splićanin neposredno uoči izbora rekao: "Svi oni me zajebavaju, ali Mikšić barem to radi o svom trošku". Ako trećeplasirani na ovim predsjedničkim izborima pravilno usvoji pouku iz ovih izbora kako je pobijedio u porazu te ubrzo okupi oko sebe sposobne i kredibilne ljude iz različitih gradova i regija te ih organizira u stranku, onda bi prilično učmali politički život u Hrvatskoj mogao postati puno zanimljiviji nego što je bio do prošle godine.

Na posljetku, treba upozoriti kako su najveći poraz na prvom krugu izbora pretrpjeli sami građani Hrvatske, bilo među onima koji su glasovali ili koji nisu izašli na birališta. Naime, reagiranja naših ljudi na besadržajnu utrku za predsjednika uglavnom su zdvojna i obilježena nevjericom da i jedno od preostalih dvoje kandidata u sljedećih desetak dana može ponuditi neki istinski kreativni i bogati politički paket koji ćemo sa zadovoljstvom otvarati idućih pet godina. Umjesto toga, sva je (ne)prilika da će nam se ponovno predočiti politička ambalaža s malo istinski vrijedna sadržaja.