Slobodna Dalmacija: 07. 01. 2005.
Povratak u carstvo lobizma
Danko PLEVNIK
Žužul je Sanaderu bio jedan od ključnih reformskih suradnika s posebnim smislom za donacije i kontakte. On je u nepodnošljivi HDZ s konca 1990-ih donio podnošljivu lakoću političkog postojanja i često iskoristivi racionalizam.
U stranci je stvarao atmosferu pozitivnog mišljenja i o negativnim pojavama, tako da je Sanaderu dugo trebalo da prepozna razliku između njegovog marketinškog optimizma i osobnih opcija. Ista ona probitačnost koja ga je dogurala Sanaderu, od njega ga je i odgurala. Kada se Sanadera htjelo učiniti "balkanskim Bushom", njegovo amerikaniziranje hadezeovskog duha bilo je prihvatljivo, ali nakon što je bushizam prestao biti privlačan, i njegove su akcije u proeuropskom stranačkom vrhu padale.
Svojim poduzetničkim političkim personalizmom iritirao je stranačke kolektiviste koji napredovanje u stranci uvjetuju hijerarhijskim stažem u njoj i podređivanjem gunđajućoj većini.
S takvim habitusom "Amerikanac" Žužul bi i bez afera teško mogao imati stabilnu europsku budućnost. Iz europske politike u kojoj vlada škrti normativizam i stalno nespektakularno usuglašavanje, zbog čega i nije mogao biti idealan pregovarač s Europskom unijom, izvaninstitucionalni Žužul se vraća u carstvo lobizma koje po logici stvari ne potpada pod povećalo javnosti i gdje po vokaciji i pripada.
Njegova je sudbina bila logika njegova karaktera da u svim poslovima gleda i svoje poslove, pa se ponekad činilo kao da ministar Žužul postoji samo da bi opsluživao Imoćanina Žužula koji je tako glamurozno uspio u stambeno-financijskom životu i previsokom društvu. Lakše mu je stoga bilo odrađivati nacionalne vanjskopolitičke nego zadovoljavati vlastite komercijalne ciljeve.
Njegova sposobnost je proizlazila iz prirođene okretnosti, a ne iz nekog prostudiranog poznavanja stvari. Međunarodne je odnose prihvatio kao priliku za materijalno samoostvarenje, a ne kao spoznajni nacionalni interes kakav je recimo Frana Supila tjerao na antišambriranje.
On nikada i nije ostajao pred vratima moćnika jer je pred njih dolazio s jakim preporukama i kao gospodin s rupčićem. Nastupao je skorojevićki kao u vicu u kojem se papa hvali da se slikao s njim. Volio se družiti s onima od kojih je imao barem photo-op koristi i u pravilu je izbjegavao ono što je, primjerice, Mate Granić kao ministar vanjskih poslova redovito činio — diplo
matska primanja u Zagrebu, zaboravljajući da je i dostupnost također dio boljeg imidža.Radije je tražio mjesta u upravnim odborima (Pliva) u koje uopće nije morao dolaziti. Kao svaki "rodijak" odmah je znao procijeniti koliko je tko težak. Nije bio zanovij
etalo i volio je opraštati. Najviše samome sebi.Ali bez tog promoćurnog "rođe" u sebi nikada ne bi ni mogao u relativno kratkom vremenu ostvariti toliko međunarodnih poznanstava i utjecaja. Znao je u svakom trenutku gdje su mu političke granice i zato ga je Sanader nakon debakla HDZ-a na izborima 2000. tako brzo i kooptirao u svoj restauratorski tim. Bio je jednostavno upotrebljiv — do određene granice. "Bezgranični Žužul" mu više ne bi koristio.
Iz ostavke ministra vanjskih (i osobnih) poslova Miomira Žužula može se puno naučiti o Ivi Sanaderu kao premijeru. Već je postalo uobičajeno da on troši mnogo političkog prostora i vremena na odgađanje smjena svojih bližnjih kadrova (Čačija, Podbevšek) do kojih na posljetku ipak dolazi, a da se ne zna je li prihvać
anje tih smjena Sanderova snaga ili slabost?Jer ako se na to gleda kao na iznuđeno popuštanje javnom mnijenju i opoziciji, onda se to može tretirati kao mana budući da stalnim odugovlačenjem Sanader nepotrebno troši svoj kredibilitet. Ali ako to uvijek završava kao pragmatički potez kojim se postiže harmonizacija ukupne političke situacije, onda je mijenjanje kompromitiranih kadrova bez sumnje vrlina.
Žužul je bio Sanaderov money-maker kao što je to Račanu bio Linić, ali Račan nikada nije imao snage ili vrline da ga smijeni iako su to i javnost i opozicija tražili. Žužulova ostavka nije Sanaderova ni slabost ni snaga nego sredstvo za jačanje njegove pregovaračke pozicije u stranci, zemlji i Europi. Radi se o čistoj realpolitici.
Širi interes je progutao uži interes. Kao čovjek ponude i potražnje to je Žužul tržišno i prihvatio. "Idi mi - dođi mi."