Trenutak posipanja Žužula pepelom po glavi nametnuo se s potpuno drugim razlogom i ciljem, zanimljivo, samo dva dana nakon predsjedničkih izbora. Sve ono što su s neskrivenom bahatošću ignorirali i negirali o Žužulu on sam, ali i njegov šef Sanader, ogolili su birači. Jadranka Kosor, koja je tek za dlaku pretekla do jučer anonimnog Borisa Mikšića, postala je lakmus papirom Žužulove sudbine. Nakon hladnog novogodišnjeg tuša od 2. siječnja, HDZ je izveo još jednu ad hoc akrobaciju uvjeravajući sada javnost kako je odlazak iskompromitiranog Žužula u interesu Hrvatske i kako taj čin potvrđuje “snagu i vjerodostojnost ove vlade” (J. Kosor). Samo još nitko nije otkrio pravu dobitnu kombinaciju: je li Vlada bila snažna i vjerodostojna kada je uporno u vrijeme burnih afera čvrsto stajala iza “najboljeg ministra” ili je ona tako snažna i vjerodostojna baš sada kada ga se odriče bez ijedne riječi.

A što bi bilo da je Jadranka Kosor kojim slučajem u nedjelju pobrala 49 posto glasova? Ne da ministar Žužul ne bi dao ostavku, nego bi u izbornoj noći bio jedan od glavnih faca na TV snimkama i novinskim fotografijama, u zagrljaju s budućom HDZ-ovom predsjednicom države i svojim nerazdvojnim partnerom s brojnih putovanja po svijetu Ivom Sanaderom. Ovako, on je te noći u stranačkom stožeru ipak sjedio za nekim udaljenim stolom, a razlog tomu samo Luka Bebić može objasniti tvrdnjom da je “svatko sjeo gdje je našao mjesto”. Do jučer “najbolji šef diplomacije kojega je Hrvatska imala” i kojemu je šef opraštao sve grijehe i svu bahatost, preko noći je postao hrvatski Pedro koji mora visjeti radi viših interesa. Dok je izbjegavao plaćati porez i lagao javnost, Žužul je službeno figurirao kao “najbolji ministar”, a kada odlazi zbog pada rejtinga HDZ-a, službena istina kaže da će njegov odlazak “relaksirati funkcioniranje Vlade u odnosu na domaću javnost” (Ivo Sanader na HTV-u 5. siječnja).

Sanader će uistinu morati dobro promisliti kome dati povjerenje da naslijedi Žužula. Iako se u javnosti već spekulira s nekim imenima, teško je prognozirati tko je među njima najizgledniji kandidat. Nedvojbeno je da će se Sanader na koncu opredijeliti za osobu u koju on osobno ima maksimalno povjerenje jer će sljedeće tri godine pregovora o članstvu u EU-u gotovo u potpunosti nestati granica između unutarnje i vanjske politike u Hrvatskoj. Premijer i šef diplomacije bit će do kraja svoga mandata ključna osovina državne politike jer u ožujku počinje najzahtjevniji, ali i najdelikatniji dio hrvatskoga puta prema EU-u koji će trajati do samog ulaska zemlje u tu asocijaciju.

Ako se Sanader odluči za Božu Biškupića ili Kolindu Grabar-Kitarović, dobit će nesumnjivo vjernog i lojalnog suradnika u tom poslu, ali će time automatski otvoriti pitanje prvog čovjeka jednog od dva ministarstva — kulture ili europskih integracija. Kolinda Grabar-Kitarović, kao ni Božo Biškupić, u dosadašnjemu mandatu nisu imali kompromitirajućih afera pa bi u tom smislu bili prihvatljivo rješenje za domaću, ali i europsku percepciju. Grabar-Kitarović, iako do dolaska na čelo Ministarstva europskih integracija nije imala ozbiljnije iskustvo u vođenju državnih poslova, uspjela je u godinu dana stvoriti pozitivan imidž u javnosti kao žena koja tiho i korektno obavlja svoj posao. Božo Biškupić je u ovih godinu dana imao prilike osjetiti vanjskopolitički prizvuk vođenja države, ako ni zbog čega, ono zbog brojnih putovanja sa Sanaderom i Žužulom koja je odradio po funkciji međunarodnog tajnika HDZ-a. Izbor Biškupića za šefa diplomacije sličio bi, po razlozima, na Račanov izbor Tonina Picule na tu dužnost koji je u ministarsku fotelju također sjeo s položaja međunarodnog tajnika SDP-a.

Nije ništa manje bezizgledan ni kandidat Hido Biščević, državni tajnik u MVP-u, Žužulova desna ruka, bivši novinar kojega je Tuđman već ranih devedesetih pozvao u diplomaciju. Biščević doduše već ima jednu prijavu Povjerenstvu za sukob interesa jer mu se kći, neposredno nakon svršetka fakulteta zaposlila bez natječaja u Ministarstvo europskih integracija, ali javnost nikada ništa nije doznala o epilogu te prijave. No, sudeći po Žužulovim “grijesima”, a i efikasnosti spomenutog Povjerenstva, ta sitna mrlja vjerojatno ne bi ozbiljno pogodila kandidata Biščevića za čelno mjesto na Zrinjevcu.

Spominje se i Goran Jandroković, aktualni mladi predsjednik vanjskopolitičkog odbora Sabora, koji je u ovu priču vjerojatno upao jedino zbog funkcije koju obnaša, a ne zbog iskustva i sposobnosti. Jandroković je na HTV-u u srijedu navečer izjavio kako je ostavka Žužula “korektan politički čin” čime je ministar pokazao “osjetljivost na sud javnosti”. Jasno je da mladi HDZ-ovac tako mora govoriti, ali ako mu takva analitička vještina bude služila i u vođenju hrvatske diplomacije, teško je nadati se ozbiljnim rezultatima.

Sanader će možda izabrati jednoga od njih. A možda će kandidat za budućeg ministra vanjskih poslova iznenaditi sve medije i javnost kao što je bio slučaj s izborom glavnog pregovarača Hrvatske, veleposlanikom Vladimirom Drobnjakom. Kada su novine ispucale sva moguća imena kandidata za tu dužnost, kao i njihove fotografije, odluka je pala na osobu koja je bila izvan svih medijskih spekulacija. Moguće je, dakako, da se tako nešto ponovi i s novim šefom diplomacije.