Boris Mikšić poigrao se vatrom i povukao vraga za rep. Najveće, po broju dobivenih glasova, iznenađenje drugosiječanjskih predsjedničkih izbora, kojem je umalo pošlo za rukom poniziti HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor, sada je na Prokrustovoj postelji. Milijunaš s Trešnjevke sada će na svojoj koži osjetiti koliko je u Hrvatskoj kratak put od Spasitelja do Antikrista. Čovjeka koji je u predizbornom ushitu tvrdio kako je »legalist, ali će njegovom Hrvatskom Ante Gotovina slobodno šetati«, laprdao o Mesićevoj vili na Azurnoj obali kao daru francuskih tajnih službi i još koječemu, pokazavši da nema pojma što predstavlja funkcija predsjednika Republike, kazna za »iskričavost« nije snašla na izborima. Dapače! No gdje je to pogriješio Boris Mikšić da mu se tek sada javno vadi utroba, od prijateljstva iz koristoljublja s obitelji Tuđman, koje je utrnuo kada je prestalo biti profitabilnim, do najnovijeg portreta obiteljskog nasilnika izvučenog iz daleke 1988. godine iz još dalje Minnesote?

Američki san dečka s Trešnjevke kojeg je uzela politika polako postaje noćnom morom nakon što se uživio u »krađu glasova i pokušaj atentata« nakon prvog izbornog kruga te povikao: »Ukrajina se ponavlja u Hrvatskoj!« Taj poziv da se izađe na ulice i nekom purgerskom »licitarskom revolucijom« upravo njega dovede na vlast, Mikšić nije uputio kao prvi ispred repa Jelačićevog pastuha. Učinio je to gospodski, iz topline i udobnosti skupocjenog »Sheratona« a ne iz srca poniženog Sherwooda kao što bi to učinio istinski sljedbenik Robina Hooda. Stoga nije čudno da mu uz bok nisu stali Little John i Will Scarlet već tek eskhibicija i medijske pažnje željni Domagoj Margetić i Miroslav Rajh.

Mikšić je podcijenio mozak prosječnog Hrvata koji se, bez obzira kako teško živio, nikada i ni po čemu ne bi usudio uspoređivati s Ukrajincem istog društvenog statusa. Pri tome je zaboravio i na želudac dotičnoga alergičan na samoproglašene Mesije koje ga uvijek iznova pozivaju da učini nešto za njih žrtvujući sebe. Također, niti jedan razuman građanin ove zemlje u napudranom i do smrti situiranom Mikšiću ne može vidjeti od otrova izbrazdano lice Viktora Juščenka koji je umalo životom platio svoju borbu za ideale, zajedno s desetinama i desetinama tisuća svojih sunarodnjaka koji su mjesec dana, unatoč sibirskoj hladnoći, spavali na otvorenome sve dok kijevska Bastilla nije pala.