U SDP-u su odlučili uzvratiti udarce svom nekadašnjem potpredsjedniku i dojučerašnjem članu Zdravku Tomcu, koji se u netom objavljenoj knjizi »Predsjednik. Protiv krivotvorina i zaborava« na više mjesta, govoreći o zbivanjima s kraja osamdesetih i početka devedesetih prošlog stoljeća, »očešao« o vodstvo stranke i predsjednika Ivicu Račana. Naime, u materijalu na 43 stranice okarakteriziranom kao press clipping, a naslovljenom »Tomac protiv Tomca«, esdepeovci uspoređuju navode i konstatacije iz Tomčeve knjige s njegovim javnim i stranačkim istupima 1991. godine te stranačkim stavovima iz tog razdoblja.

U knjizi »Predsjednik« Zdravko Tomac veliča ulogu predsjednika Tuđmana i HDZ-a u danima sloma Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske, smatrajući da bi pobjeda SKH-SDP-a na izborima 1990. godine ugrozila samostalnost Hrvatske jer bi većina u toj stranci, koja se pritajila, u slučaju izborne pobjede smijenila reformiste (u koje ubraja i sebe) i »postavila na čelo Saveza komunista one koji su željeli paktirati s Miloševićem, praviti trule nagodbe i prihvatiti Jugoslaviju ma kakva ona bila te odustati od borbe za samostalnu Hrvatsku« (»Predsjednik«, str. 63).

Naš izvor, koji nam je iz »druge ruke« dostavio ovaj materijal, tvrdi da je on sačinjen za vrh stranke i saborske zastupnike i ne zna hoće li biti distribuiran dalje, do stranačkih ogranaka. U svakom slučaju, čini se da mu je glavna namjena podsjetiti članove SDP-a, pogotovo one koji su u žiži političkog života, a početkom devedesetih nisu bili »na izvoru informacija«, što se tada doista zbivalo u stranci i kakav je odnos imala prema tadašnjim političkim prilikama u Hrvatskoj i Jugoslaviji te time eventualno, ako zatreba, parirati današnjim Tomčevim tezama o pogrešnoj, gotovo pa antihrvatskoj, politici Ivice Račana i SDP-a u danima osamostaljenja Hrvatske.

S političkog gledišta, SDP-ov »non-paper« je zanimljiv i zbog metode konfrontacije s bivšim zaslužnim i visokopozicioniranim članom, koji je 1997. godine i bio predsjednički kandidat stranke. Umjesto press konferencije, odnosno promptne javne reakcije nakon izlaska Tomčeve knjige, društvo s Iblerova trga odlučilo se za »tihi stranački obrt« po Šuvarovskoj formuli »knjigom na knjigu«, zadržavajući se zasad jedino na kritici vjerodostojnosti Zdravka Tomca koji je jedno govorio nekada, a drugo danas. Eventualne javne reakcije ostavljene su očito za poslije, ukoliko netko iskoristi navode iz Tomčeve knjige za napad na SDP.

Premda su događaji o kojima je ovdje riječ već dio hrvatske povijesti, kojima bi se prvenstveno trebali baviti povjesničari, iz našeg političkog diskursa ove teme još nisu iščezle. To je, uz činjenicu da je riječ o jednoj konkretnoj priči koja govori o hrvatskoj politici, njenom shvaćanju i interpretaciji, a čiji su akteri značajne političke ličnosti, razlog zašto smo se odlučili objaviti kratke isječke iz ove svojevrsne polemike pa da, naposljetku, čitatelji sami procijene o čemu je ovdje zapravo riječ.

Za razliku od Slovenije, u kojoj je postojao konsenzus svih političkih snaga o donošenju Deklaracije o samostalnosti Slovenije i razdruživanju od Jugoslavije, u Hrvatskoj su bila podijeljena mišljenja o tome treba li baš u ovom momentu donijeti takvu odluku, odnosno o tome da li treba ili ne treba ostaviti mogućnost ponovnog udruživanja u Jugoslaviju ili kao i Slovenci donijeti odluku o samostalnosti i suverenosti bez spominjanja mogućnosti novog udruživanja u konfederalnu Jugoslaviju, ili savez suverenih država.

U takvoj situaciji uoči donošenja povijesne odluke u Hrvatskom saboru izrađeni su prijedlozi dviju različitih deklaracije o samostalnosti Hrvatske. Jednu je izradilo državno vodstvo, tj. HDZ, a drugu oporbeni SKH-SDP. Drugačiji odnosi prema Jugoslaviji bili su i glavna razlika u sadržaju Deklaracija... Nakon što je većina u Saboru odbila staviti na dnevni red raspravu o prijedlogu Deklaracije koji je predložio SDH-SDP, svi zastupnici SKH-SDP-a, na čelu s Ivicom Račanom, demonstrativno su napustili povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora i time propustili glasovati o povijesnom dokumentu koji je udario temelje samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi. (str. 76., 77. i 78.)

Donošenje odluke o osamostaljivanju i otvaranju procesa razdruživanja bez jasne i definirane inicijative za udruživanje, mogao bi se protumačiti kao jednostrani akt, pa čak kao akt odcjepljenja, koji pogoršava ionako tešku političku i gospodarsku krizu u kojoj je Jugoslavija. Premda se može reći da je tome zahtjevu već udovoljeno time što se inicijativa za udruživanje nalazi u prijedlogu deklaracije, smatra se da je to razdvajanje volje Sabora u dva akta od kojih je jedan ustavno-pravni akt, a drugi deklarativni politički akt, pravno nespretno, a politički neprihvatljivo. (Dio iz prijedloga SDP-a Ustavne odluke pokretanju postupka razdruživanja Hrvatske od SFRJ i postupka udruživanja u savez suverenih republika, 25. lipnja 1991.)

Delegacije SDP-a Slovenije i SDP-a Hrvatske, koje su se pod rukovodstvom predsjednika Ribičiča (Ciril, op. a.) i Račana sastale u Ljubljani, smatraju da napad na Sloveniju znači neslavan kraj dosadašnje Jugoslavije. Stranke podvlače značenje razvijanja savezništva između demokratskih snaga u Hrvatskoj i Sloveniji, za mirno razdruženje Jugoslavije i realizaciju referendumski izražene volje građanki i građana, kao i za uspostavljanje novih osnova međusobnog povezivanja između samostalnih država, koje nastaju na teritoriju dosadašnje Jugoslavije. Stranke smatraju da su uzajamno i međunarodno priznanje svih republičkih granica i stavljanja armije pod demokratsku političku kontrolu uvjet za miroljubiv rasplet jugoslavenske krize. (Zajednička izjava, 4. srpnja 1991.)

...SDP je uvijek podržavao rješenja koja su vodila mirnom raspletu krize. Nismo spremni podržati avanturističku politiku koja će dovesti do stotine tisuća žrtava, pa onda do pregovora, nego smo za pregovore prije. A pregovori uvijek znače politički kompromis. Mislimo da je ostvarivanje suverenosti korak po korak jedino rješenje, za razliku od onih koji misle da je dovoljno da Sabor proglasi odcjepljenje pa da bi se onda svi problemi riješili. Potpuno je neodgovorna politika – ako nema dogovora, onda razlaz. Kao da je razlaz moguć tek tako, pa još ga je teže bez dogovora postići nego konfederaciju ili neku ugovornu zajednicu. Mi smo Saboru bili predložili još u travnju da se stvori ugovorna zajednica na pet ili deset godina, pa da se vidi je li zajednički život moguć i treba li graditi nešto čvršće ili se u miru razići. (Interview listu »Javnost«, 10. lipnja 1991.)

...Iz svega ovoga proizlaze i naši stavovi da smo mi protiv otcjepljenja Slovenije, ako bi ona išla na otcjepljenje Slovenije ili bilo koje druge republike i da smo mi za to da se, s obzirom na realni interes uz formalnu odluku o razdruživanju, donese u Saboru i formalna odluka o udruživanju istovremeno i da se onda radi na jednom i drugom paralelno i da ta odluka o udruživanju bude otvorena svima, a da se, ako je moguće, takva odluka da djelujemo politički u ostalim republikama donese i u ostalim republikama... (Predsjedništvo SDPH, 14. lipnja 1991.)

I u Rijeci poslije izbora, kao i u nizu drugih općina, bila je još uvijek jaka stara projugoslavenska, a ne hrvatska struja, te socijalistička, koja je povela žestoku borbu protiv hrvatske socijaldemokracije. Kao reformističko rukovodstvo, koje je željelo što prije stvoriti modernu socijaldemokratsku stranku, vodili smo veliku borbu da u tim sredinama promijenimo odnos snaga, što je bilo vrlo teško. Zbog nepovoljnog odnosa snaga te projugoslavenskih i antihrvatskih snaga u tim rukovodstvima, odlazili su u druge stranke oni koji se nisu slagali s takvom politikom... Taj raskol u stranci postao je javna tajna i doveo do gubljenja povjerenja glasača u stranku upravo u onim sredinama gdje je stranka SKH SDP dobila izbore 1990. godine, ali i do nezadovoljstva ostalih stranaka, a osobito vladajuće stranke. Revolucionarna struja u HDZ-u željela je pod parolom borbe protiv hrvatske politike i silom i na izvaninstitucionalni, i nelegitiman, i nelegalan način smijeniti vlast u Rijeci i drugdje i tako promijeniti rezultate demokratskih izbora iz 1990. godine i bez novih izbora. Svi ti događaji unutar SKH-SDP, nakon prvih višestranačkih izbora, potvrđuju da bi bila katastrofa da je SKH-SDP pobijedio na prvim višestranačkim izborima.