Naši predsjednici su na parketu, poručili su transparentom iz dupkom pune Dvorane mladosti, uz korektno navijanje, Riječani prije susreta svjetskih i olimpijskih rukometnih šampiona s reprezentacijom Srbije i Crne Gore.

I potpuno su bili u pravu, jer niti Stjepan Mesić niti Jadranka Kosor nisu igrači dorasli Ivanu Baliću ili Vladi Šoli. Tako je Trsat glasao dan prije svih u Hrvatskoj, jasno se odredivši, baš kao i velika većina stanovnika grada na Rječini, protiv zlouporabe sporta u političke svrhe. To se, uostalom, pokazalo i davne 1987. godine, kada je tako se glasati bilo znatno riskantnije, na istom mjestu gdje je juniorskim svjetskim rukometnim prvacima zlatne medalje uručivao Marijan Kalanj, tadašnja vrlo važna soc-politička žaba. Salve zvižduka koje su ga snašle živo odzvanjaju u ušima prijatelja sporta i dan-danas, a televizijskom transmisijom od njihovog su eha pucali bubnjići.

U posljednji trenutak Jadranka Kosor je odustala od još jednog samoubilačkog poteza i dolaska u grotlo riječkog sportskog hrama gdje bi je snašla na potenciju huda sudbina brkatog riječkog partijca. Iako su se od tada promijenile generacije navijača na ovdašnjim tribinama, iako više nema ni ondašnje države ni varavog lilihipa »samoupravnog socijalizma« stav je Rijeke ostao nepromjenjivo isti. Popu pop, a sportu sport! Političarima neka je zauvijek njihova crkva daleko od natjecateljske arene i neka znaju da će, bez obzira koju stranku i interese zastupali, naići na zid nerazumijevanja koji će prema njima biti nemilosrdniji nego li prema sportašima, zbog rata nam omrznute susjedne države, koji su, na kraju, za svoj trud i ponašanje nagrađeni kakvim-takvim pljeskom.

Vječni zvižduk za svaki pokušaj politizacije sporta nije samo pozitivan čin za sportaše već i za političare koji su se na ovim prostorima uvijek pokušavali kititi tim tuđim perjem. Još za vladavine Franje Tuđmana HDZ je kao jedno od svojih najjačih oružja političkog marketinga koristio liste uglednika koji ih podržavaju, a na njima su se redovito nalazili i virtuozi tijela, univerzalni idoli mladih i starijih naraštaja, muškaraca i žena, bogatih i siromašnih. Često se to činilo i bez njihovog znanja, mnogi su tako na »listama podrške« završili a da o tome nisu imali pojma. Jedini koji se tome javno usprotivio bio je nenadmašni splitski košarkaški mag Toni Kukoč, ovjenčan trima prstenima svjetskog basket prvaka, koji je iz Chicaga nimalo uvijeno poručio: »Nabijem na k.... onoga koji me je tamo stavio!«.