Novi list: 18. 01. 2005.
Život udvoje
Piše: Branko Mijić
Predsjednik i premijer morat će nastaviti svoj suživot koji je u proteklih godinu dana često znao biti buran, napet, doveden do ruba raspada. Stjepan Mesić, nakon uvjerljive izborne pobjede, vraća se u brak vladanja s Ivom Sanaderom ojačan za podršku gotovo 1,5 milijuna birača odnosno skoro dva puta više dobijenih glasova od svoje protukandidatkinje.
Niti u slavljeničkoj večeri novi-stari predsjednik nije propustio naglasiti kako se neće pomiriti s ulogom fikusa, već će svoje ustavne ovlasti i autoritet dokazivati i na Sanaderovim ministrima, prije svih na Berislavu Rončeviću kojemu je vojno nadređen i čiju je ostavku zatražio kao
prvi postizborni potez. Po svemu sudeći, i ministra obrane će, nakon brojnih podmetanja i vulgarnih ispada na račun vrhovnog zapovjednika, snaći sudbina Sanaderovog šefa špijuna Joška Podbevšeka.Teško je očekivati da bi između predsjednika i premijera mogla zavladati idila, pogotovo što se Sanader izravno uključio u spašavanje Jadranke Kosor nakon umalo katastrofalnog prvog izbornog kruga, a Mesić njihovu kampanju ocijenio prljavom. No nitko niti ne očekuje da se među čelnim ljudima države rasplamsa l
jubav, već da pokažu kako znaju raditi kompromise koji se nužni kada treba živjeti udvoje. Pred Mesićem i Sanaderom je i povijesna odgovornost, jer je upravo njima pripala čast da ispisuju prve stranice kohabitacijskog hrvatskog političkog života. Znatno bitnije za razvitak i napredak naše demokracije od pojedinih kadrovskih rješenja bit će upravo temelji koji će dvojac neistomišljenika postaviti i ostaviti za primjer nekim budućim generacijama kada se nađu u sličnim situacijama.Također, pred njima je i najvažniji, općeprihvaćeni nacionalni zadatak, približavanje i pristupanje Europskoj uniji, koji bi eventualna međusobna trvenja i permanentni sukobi na unutarnjem planu mogli zaustaviti ili usporiti. Bez obzira na žestoku verbalnu artiljerijsku vatru ko
ju su posljednjih mjesec dana izmijenjivali, za vjerovati je da će i Mesić i Sanader sve svoje snage, znanje i umijeće upregnuti kako bi Hrvatska čim skorije postala dijelom europske obitelji i kao ravnopravna članica te najmoćnije svjetske sile gradila svoj prosperitet. Uostalom, i premijer i predsjednik dokazali su se kao politički zrele osobe koje su spremne povući i odlučne poteze kada to treba, ali i korigirati svoje stavove kada je u pitanju opći interes.Ukoliko njihove zajedničke zvijezde vodilje za njihovih mandata budu forsiranje ulaska u Europsku uniju na prvom i svijest o pionirskom poslu otkrivanja kohabitacije kao načina vladanja na drugome mjestu, onda će, bez obzira na ostale nesuglasice, njihova misija biti uspješna. Ni nagrada za to nij
e beznačajna. Jer, povijest neće moći prešutjeti političare koji su Hrvatsku uveli u Europu.