U predizbornim TV sučeljavanjima činilo se da Stipe Mesić s teškom mukom prikriva aktivirani čir na želucu, koji mu je sustavno potencirao nervozu i izazivao facijalne grčeve. Na kraju se otkrilo da je posrijedi ipak (samo) mučna zubobolja, što je svakako bolja vijest na početku drugog Stipina predsjedničkog mandata na Pantovčaku. Pače, problem je već saniran, a revitalizirani šef države ambiciozno se bacio na posao ne trateći vrijeme u besplodni trijumfalizam za račun ionako očekivane pobjede. Prepustio je taj užitak svojoj raznorodnoj logističkoj potpori čiji protagonosti predano nastavljaju tržiti njegov "minuli rad" kao vlastite zasluge. A realno govoreći, novi-stari predsjednik u ovim je izborima poentirao primarno na stečenom kapitalu i popularnosti iz minule "petoljetke" te nedorasloj konkurenciji. Svakako više nego na artikuliranoj programskoj viziji.

Mesić je, unatoč polovičnom odazivu biračkoga tijela, doživio veliku satisfakciju jer je njegova izborna pobjeda uvjerljivija i od Tuđmanovih ratnih i poratnih pohoda na glasove hrvatskih državljana. Nije uspio naštetiti svojoj karizmi vlastitim gafovima ni nesigurnim, nepripremljenim i nervoznim kontreštavanjem s drčnijom protukandidatkinjom Jadrankom Kosor pred TV kamerama. U minuse mu nije ubrojena ni predominantno SDP-ovska potpora koju je premijer Ivo Sanader u drugom krugu pretvorio u predizborni slogan "Glas za Mesića je glas za SDP", sugestivno pozivajući građane da vode računa o toj "nacionalnoj ugrozi". Zalud trud "templarskih letača" i HDZ-ovih transkript-prokazivača koji su bili zaduženi za distribuciju "Stevanova veleizdajništva" s kopna i iz zraka. Njihovo se "prosvjetiteljstvo" naprosto više na ovom tlu ne prima, što radikalna desnica, čini se, nije percipirala. Mesić je ostao u sedlu, još snažniji, premda , iskreno govoreći, njegov angažman nije ni približno razmjeran rezultatu kojim je nagrađen.

Da će istim "slobodnim stilom" nastaviti pokazao je u prvim trenucima pobjede. Na Sanaderovu relativizirajuću opasku o suzdržanosti kampanje odmah je replicirao tvrdnjom kako ona nije bila nimalo suzdržana nego, pače, prljava. Najavio je i tužbe protiv HDZ-ovih prvotimaca što su ga nazivali "stupidanom" (Šeks),jer, reče, "moram zbog djece u Nazorovoj". I promptno otvorio novi front izjavom da od ministra obrane Berislava Rončevića očekuje ostavku. Doduše, predsjednik države ministra ne može smijeniti, ali ga može suspendirati i time zadati veću zubobolju Sanaderu od one što je njega mučila u izbornoj noći. Teško će Mesić oprostiti Rončeviću neopreznu i drsku izjavu o "tragikomičnom igrokazu toga predsjedničkog kandidata" koji ga je, nota bene, upozorio na sumnjivu nabavu kamiona MORH-a u vrijednosti od 35 milijuna kuna (izravnom pogodbom). I za ispriku je kasno, jer "to bi samo bio dokaz da je ta funkcija preteška za njega", poručuje vrhovni zapovjednik Oružanih snaga nesmotrenom ministru.

Mesićeva je pozicija danas vrlo elegantna. Reducirane ovlasti, sužena odgovornost i respektabilna podrška kod kuće i u međunarodnoj zajednici. Potrebniji je Vladi nego ona njemu, pa će Sanader u kohabitaciji imati zahtjevniji posao i veću potrebu za kooperativnošću. Predsjednik najavljuje da će odsad tražiti da nazoči sjednicama Vlade, što će vjerojatno premijer doživjeti kao atak na svoju taštinu. Neopterećen imperativom budućih izbora (ovo je njegov posljednji predsjednički mandat), svojim ambicijama i nekonvencionalnosti može slobodno dati na volju i u tome samo dodatno profitirati. A izgubiti Mesić gotovo više i ne može, osim uz goleme propuste koji bi ga posve dezavuirali u očima građana i prisilili na nasilnu abdikaciju. No, to je malo vjerojatno.

Ergo, ovo je vrijeme u kojemu će primarno Ivo Sanader biti na velikoj kušnji, što je on očigledno anticipirao u drugom krugu predsjedničkih izbora vodeći kampanju Jadranke Kosor strastvenim i bespoštednim angažmanom kao da vodi vlastitu(sic!). Bila je to možebitno njegova "probna vožnja", ali na poligonu, gdje nema štete ni unesrećenih ("potrošena" je tek Kosorova ...). Ovakav ishod izbora na određeni način zgodno liježe na njegov impozantni ego, napose u prilici kad i neki njegovi ministri tvrde da Mesića danas ne bi pobijedio ni sam Tuđman. Ostaje mu, naime, uvijek mogućnost tvrditi da bi u tom dvoboju slavio, jer to nitko više neće moći ni dokazati ni opovrgnuti. A kada se jednom odluči u bitku za Pantovčak ući, izgledno je da s potencijalnim EU kapitalom (posreći li mu se da Hrvatska postane članom 2007.g.) neće imati dostojnog protukandidata. Pogotovo bude li valjano njegovao Ivicu Račana čijim bi se političkim marom nacionalni konsenzus mogao pretopiti u nacionalno jednoumlje...