Nakon iznenadne ostavke ministra vanjskih poslova Miomira Žužula između dva kruga predsjedničkih izbora (3. siječnja 2005. godine) slijedili su mnogi komentari koji su pozitivno ocijenili taj čin, a posebne pohvale upućivane su aktualnoj Vladi i posebno njezinu predsjedniku dr. Ivi Sanaderu. Tako je i Slobodna Dalmacija u broju od 12. siječnja 2005. godine objavila članak novinara Zvonimira Krstulovića u kojemu se Žužulova ostavka stavlja u kontekst pobjede javnosti i medija, jer je navodno ta ostavka potvrda činjenice da premijer Sanader i njegova Vlada uvažavaju kritiku medija i javnosti.

Pokušat ćemo obrazložiti ovu našu tezu. Žužulova ostavka nije prva u 13-mjesečnom vladanju Sanaderove Vlade. Istina, ovo je prva ostavka jednog ministra, ali ne i prva među drugim dužnosnicima ove vlasti. Zapravo bi se moglo reći da je vladanje Sanaderove Vlade izrazito obilježeno aferama pojedinih dužnosnika, zatim zahtjevima medija i javnosti da podnesu ostavke i, najzad, nakon nekog vremena, slijedile su ostavke.

Da podsjetimo, niz ostavki počeo je ostavkom Stipe Čačije, novopostavljenog pomoćnika ministra unutarnjih poslova, koji je tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbore u studenome 2003. godine bio osobni čuvar Ive Sanadera, dok je istodobno bio na navodnom bolovanju kao zaposlenik MORH-a. Presudni trenutak koji je odlučio o Čačijinoj političkoj sudbini bila je objavljena informacija o nepriznavanju izvanbračnog djeteta i neplaćanju alimentacije. Nedugo nakon toga moralo je odstupiti dvoje novoprimljenih suradnika ministrice Jadranke Kosor zbog naknadno utvrđene činjenice da je Državnom odvjetništvu bio podnesen zahtjev za provođenje istrage u vezi s financijskim malverzacijama u Državnom zavodu za obitelj, materinstvo i mladež.

Sredinom prošle godine u središtu medijske pozornosti našao se ministar zdravstva i socijalne skrbi dr. Andrija Hebrang zbog sukoba interesa. On je navodno posredovao u opremanju hrvatskih bolnica uređajima tvrtke Shimadzu, čiji je hrvatski predstavnik njegov prijatelj. U prosincu je Hebrang protivno zakonu potpisao strukovni ugovor s Hrvatskim sindikatom liječnika kojim se predviđa značajan porast liječničkih plaća tijekom ove i idućih godina. Da u međuvremenu nije obznanio da je ozbiljno bolestan i da nije bio podvrgnut operaciji prostate zbog dijagnoze da boluje od raka prostate, vrlo je vjerojatno da bi i ministar Hebrang bio prisiljen na ostavku.

Neprilično ponašanje ministra Miomira Žužula, koje je moglo dovesti u pitanje opravdanost obnašanja funkcije, počelo je gotovo od samog početka ulaska u Vladu. Najprije je utvrđeno da je izbjegao plaćanje poreza za iznamljivanje svoje kuće. Sredinom prošle godine Vlada je imala namjeru bez raspisivanja javnog natječaja dopustiti američkoj kompaniji Bechtel izgradnju nastavka autoceste od Šestanovca do Ploča. Da ta namjera nije bila slučajna i da pri tome ministar Žužul nije bio bez nekog utjecaja, pokazalo se nakon informacije da je prije imenovanja za člana hrvatske Vlade Miomir Žužul bio Bechtelov lobist za područje Hrvatske i jugoistočne Europe. Dakle, s razlogom se moglo posumnjati u sukob interesa. Puno ozbiljnija sumnja u sukob interesa kod ministra Žužula bila je vidljiva u slučaju imotske tvornice u stečaju Imostroj, koju je kupio Žužulov rođak Ivo Karin, ali uz uvjet da Vlada oprosti kupljenom Imostroju oko 2,5 milijuna kuna koje je za tvrtka dugovala državi. Istodobno je jedna Karinova tvrtka imala poslovne odnose s tvrtkom Žužulove supruge. Bila je riječ o višekratnim uplatama oko 500.000 kuna na račun njezine tvrtke. Sve u svemu, čitava ta "zavrzlama" mirisala je na novi sukob interesa ministra Žužula.

Dok on lobira u Vladi da se otpiše dug Imostroju, novi vlasnik uplaćuje mito na račun poduzeća Žužulove supruge. Iako je Žužul na nespretan i neuvjerljiv način pokušao osporiti tezu o sukobu interesa, hrvatska javnost i oporbene stranke u Saboru su bile uvjerene da se nesumnjivo radi o sukobu interesa te da bi ministar Žužul trebao odstupiti. Slijedio je i formalni zahtjev oporbenih stranaka da se u Zastupničkom domu glasuje o povjerenju Žužulu.

Umjesto da HDZ i Vlada uskrate političku podršku ministru Žužulu, oni mu odlučuju pružiti podršku "do posljednjeg daha" uključujući i manipulaciju glasovanjem u Saboru. Naime, desetak dana prije rasprave o (ne)povjerenju nije bilo sigurno da će HDZ-ovi koalicijski partneri, odnosno njihovi zastupnici u Zastupničkom domu, glasovati za njegov ostanak u Vladi (rezervu su iskazali zastupnici srpske manjine, HSLS-a, kao i zastupnici Stranke umirovljenika). Budući da ni oporbene stranke nisu bile sigurne da će moći osigurati potreban broj glasova za Žužulov opoziv, njihovi zastupnici su neposredno prije glasovanja napustili sabornicu. Međutim, predsjedavajući saborskom sjednicom Vladimir Šeks je inzistirao na glasovanju iako u tome trenutku u dvorani nije bio potreban kvorum zastupnika. Saborski izvjestitelji su argumentirano, tj. preciznim navođenjem koji zastupnici vladajuće koalicije nisu bili u dvorani, dokazali da kvoruma nije bilo.

I nakon mjesec dana šutnje Žužul objavljuje svoje povlačenje. S obzirom da je njegova ostavka uslijedila neposredno nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, u kojemu je Jadranka Kosor ostvarila izrazito loš rezultat (20,3 posto glasova), ostalo je dvojbeno tko je zapravo "prisilio" Žužula na ostavku: Jadranka Kosor, Ivo Sanader, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Branimir Glavaš... U obrazloženju svoje ostavke Žužul zapravo nije priznao svoje pogreške nego je svoje odstupanje opravdao krivom percepcijom javnosti o njemu i njegovu ponašanju.

Nakon svega iznesenog postavlja se pitanje zaslužuje li Žužulova ostavka velike hvalospjeve. Zaslužuje li pohvale i premijer Sanader koji je, eto, puno osjetljiviji na mišljenja javnosti pa, prije ili kasnije, sankcionira političke i moralne pogreške svojih suradnika?!! Da se kojim slučajem radilo samo o jednom slučaju, onda bi Sanader zaslužio pohvale. Ali kada je jednogodišnja vladavina njegove vlade stalno obilježena aferama koje on razrješava s odmakom od nekoliko mjeseci, onda se mora govoriti o jednom stilu vladanja koji nije preporučljiv ni učinkovit. Ja sam ga nazvao posipanje pepelom kao stil vladanja.