Doista je zanimljivo kako gotovo svi hrvatski političari, a posebice haško Tužiteljstvo bježe od problema "Brijunskih transkripata". Naslovnice dnevnih i tjednih listova prije tri mjeseca javnosti su prezentirale sadržaj najtajnovitijeg i možda povijesno najbitnijeg Transkripta, a nakon što su odvjetnici odbjeglog generala Gotovine godinama neuspješno potraživali taj i ostale brojne dokumente vezane uz njegov "haški" slučaj.

Brijunski transkript od 31. srpnja 1995. godine, kada je, par dana prije početka sklopa operacija za konačno oslobađanje Hrvatske nazvanih "Oluja", pokojni predsjednik Franjo Tuđman na Brijune pozvao čitav vojni, policijski i obavještajni vrh države, sada, otkrilo se, predstavlja ključan dokaz Tužiteljstva Carle del Ponte protiv generala Ante Gotovine, no i generala Čermaka i Markača. Temelj je to optužnice zbog "zločinačkog pothvata", smišljenog, navodno kako bi bio zauvijek zapriječen povratak protjeranih Srba iz Hrvatske.

Temelj je to i "krunski dokaz" druge, izmijenjene optužnice protiv Gotovine. Prva je optužnica "pala", kada su haškom tužiteljstvu podastrijeti dokazi o brojnim neistinama u optužnici, primjerice kada su pronađeni živi neki od "mrtvih i ubijenih Srba", a naročito kada je Carli del Ponte stigao, od hrvatske Vlade ovjeren, kao vjeran originalu dokument - izravna Zapovijed za akciju "Kozjak 95'". To je, naime bio kodni naziv operacije za provođenje koje je, u sklopu "Oluje" zadužen bio general Gotovina.

Otkrilo se, međutim, vrlo brzo kako to nije neki novi dokument - on je već prije rabljen kao obrana optuženom srbijanskom vođi Slobodanu Miloševiću, u protivispitivanju svjedoka tužilaštva, Imre Agotića, Hrvoja Šarinića i bivšeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha, a koji su, tom prilikom rekli kako im taj transkript nije znan. "Brijunski transkript" u ruke haškog tužiteljstva, utvrđeno je, otišao je kao tzv. "neoprani dokument". Takvih se nazivom, u jeziku odvjetnika i suda nazivaju dokumenti koji na poleđini nemaju pečat i ovjeru neke Vlade (u ovom slučaju Vlade RH), a kojima se potvrđuje njihova autentičnost. Dokument, dakle, u Haag je stigao, svojevremeno (vjerojatno još početkom ožujka 2001. godine!) bez, od Vlade nužne deklasifikacije, što znači da je ustupljen mimo zakona.

Kada je, prije par mjeseci započeo "rat" oporbe i HDZ-a oko saborskih istražnih povjerenstava, uključio se i Đapićev HSP, koji, nakon uvida u dokaze o manipulacijama s Brijunskim transkriptom, traži osnivanje saborskog istražnog povjerenstva s ciljem da utvrdi (ne)autentičnost Brijunskog transkripta. Logičnom zahtjevu pridružuju se, nakratko i brojni zastupnici HDZ-a, no dolazi do komplikacija. Unutar Vlade RH plasirana je informacija da bi haško tužiteljstvo osnivanje takovog povjerenstva protumačilo kao "korak unatrag", te da bi "doveo u pitanje suradnju hrvatske Vlade i Haškog suda". Nadalje, Račanov SDP inzistira da se osnivanje tog povjerenstva odgodi za razdoblje nakon predsjedničkih izbora, smatrajući da bi njegov rad utjecao na izbor Predsjednika RH.

Ovaj jasan stav potvrđuje ono što već svi bolje informirani političari u RH znaju - opravdana je sumnja u autentičnost "Brijunskog transkripta", a putevi vode u Ured Predsjednika RH, Stjepana Mesića. Ovakova bi "nezgodna" činjenica, očito poremetila "ravnotežu straha" između hadezeove Vlade, predsjednika Mesića i haškog tužiteljstva. Nakon osobnog sastanka premijera Ive Sanadera i Ante Đapića, potonji pristaje na odgodu osnivanja povjerenstva, u "interesu RH", kako bi bile izbjegnute komplikacije oko del Pontinog izviješća.

Voditelj odvjetničkog tima generala Gotovine, američki odvjetnik Luka Mišetić, pak, upućuje u studenome 2004. pismo Kennethu Scottu, glavnom tužitelju u slučaju Gotovina, otvoreno ga pitajući da li je točna informacija da je haško tužiteljstvo (putem voditelja za vezu u Zagrebu Thomasa Osoria) interveniralo u hrvatskom Ministarstvu pravosuđa glede saborskog povjerenstva, što bi predstavljalo, smatra Mišetić "opstrukciju istrage krivotvorenja dokumenata i izravno miješanje haškog tužiteljstva u poslove hrvatskog Parlamenta". Mišetić, na kraju pisma najavljuje, pokaže li se to točnim, da će izvijestiti Vijeće sigurnosti UN-a, ali i medije. Samo dva dana poslije, 19. Studenoga 2004., tužitelj Scott Mišetiću odgovara da su "te tvrdnje neosnovane", te da haško tužiteljstvo, dakle, nema ništa protiv istrage o utvrđivanju autentičnosti transkripata. Gotovinini odvjetnici, nakon ovog odgovora, zaključuju kako je netko namjerno lansirao neistinu o protivljenju i ucijeni od strane haškog tužiteljstva i "problem" lociraju na liniji Thomas Osorio - ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, koja je, navodno time "uplašila Sanadera".

U međuvremenu, politička akcija oko osnivanja saborskog istražnog povjerenstva o autentičnosti transkripata nastavlja se, kao i akcija oko "aktiviranja" hrvatskog državnog odvjetništva i njegova šefa Mladena Bajića, a koji imaju prostora djelovati već i činjenicom da su Gotovinini odvjetnici (Marijan Pedišić) još 19. listopada podnjeli kaznenu prijavu protiv "nepoznatog počinitelja", dakle osobe koja je krivotvorila transkript.

Što se, naime događa, utvrdi li "netko" da je transkript falsifikat? "Gotovina je slobodan čovjek", tvrde njegovi odvjetnici, logikom da tako, ustvari, pada i druga optužnica protiv njega. U tomu slučaju, haško tužiteljstvo morat će "potražiti" falsifikatora, kojemu može slijediti višegodišnja kazna zatvorom, a blamaža oko rabljenja falsifikata, možda i skrivanja dokaza o krivotvorenju, svakako da bi uvelike umanjila moć i vjerodostojnost tužiteljstva. Vrlo nezgodno.

U igru se, zaključuju Gotovinini odvjetnici, sada aktivno uključuje i britanska obavještajna služba MI-6 koja uporno lansira "dezinformacije" o Gotovininim vezama s krijumčarima droge, mafijašima i irskom IRA-om. Dodatne činjenice kako Gotovina zna sve o sudjelovanju Amerikanaca u pripremanju i odvijanju operacije "Oluja", te da posjeduje, osim hrvatske i francusku putovnicu, samo dodatno "komplicira" situaciju oko njegova slučaja. Definitivno, njegov je slučaj postao daleko, daleko "teži" od "uobičajenog" slučaja haškog optuženika i bjegunca. Možda je upravo to razlog što, apsurdno, no čini se, ustvari malo kome odgovara da se Gotovina sada iznenada pojavi.

Gotovinini odvjetnici sasvim su uvjereni u krivotvorinu ključnog dokaza haškog tužiteljstva protiv generala Gotovine. "Krivotvorenje je lako vidljivo i nevješto", tvrdi jedan od odvjetnika. Usporedbom dvaju faksimila, dakle naslovnice Zapisnika "Brijunskog sastanka" od 31. Srpnja 1995. godine i nalovnice prethodnog sastanka na Brijunima, od 17. srpnja 1995. Godine, a koji, za razliku od onog "haškog" ima potvrdu o autentičnosti od strane Vlade RH, otkriva "nelogičnosti".

U Zapisniku od 31. srpnja, prva je greška učinjena u lociranju sastanka. Stoji "Predsjednički dvori". A treba stajati "BRIJUNI - Bijela vila". Nadalje, u rubrici SASTANKU SU NAZOČILI navedena su imena devetorice sudionika, no bez vojničkog reda i hijerarhije. Poznavaoci tvrde da je to nemoguće, jer je pokojni Tuđman izuzetno uvažavao, pa tako i zapisničari poštivali točno hijerarhijsko nizanje sudionika sastanka. Primjerice, "nema teorije" da bi Tuđmanovi zapisničari kao prvoga naveli Davora Domazeta, dakle šefa obavještajne službe ispred hijerarhijski nadređenog mu vojnog vođu Zvonimira Červenka…

Pored toga, u navedenom popisu nedostaje čak 5 sudionika sastanka. Manjkaju brigadir Marko Rajčić, general bojnik Željko Glasnović, general bojnik Pavle Miljavac, general pukovnik Marijan Mareković, admiral Ante Budimir.

Pavle Miljavac o tomu je govorio javno na HTV-a, negirajući autentičnost, a "Nacional" navodi kako su neki sudionici (D. Domazet, M. Tuđman, P. Miljavac, Ž. Glasnović, A. Budimir, M. Rajčić) također već negirali sadržaj spornog transkripta i te izjave ovjerili kod javnog bilježnika. Dosada spomenuti sudionici nisu demantirali ovu tvrdnju.

Nadalje, poznavaoci tehnike arhiviranja zapisnika tvrde da su, zbog razloga sigurnosti, stenografkinje zapisivale tek, svaka, po 15 minuta razgovora, a takve su bile i trake na kojima je razgovor sniman. Prema inicijalima steno-daktilografa, lako se dade izračunati da, obzirom na navedeno vrijeme i dužinu sastanka (od 10,50 do 12,40 sati), te usporedivo s količinom transkripta poslanog u Haag - otktiva se da manjka točno 50 minuta zapisa!