Da bi sama ubrzala svoj put u EU, Hrvatska bi u idućih pet godina morala ostvarivati stope povećanja BDP-a od najmanje sedam posto godišnje, poput azijskih tigrova

Koliko Hrvatska danas, u ključnim gospodarskim referencama, zaostaje za Evropskom unijom od aktualnih 25 članica? Odgovor na to krunsko pitanje o stvarnim izgledima da Hrvatska uđe u punopravno članstvo Evropske unije već 2009. ili tek 2015. (ili ni dotad), upravo su ispisali analitičari pri Evropskome povjerenstvu (kako se naziva EU-vlada), i to u samo jednom, ali najslojevitijem od svih ekonomskih pokazatelja: u hrvatskom bruto-domaćem proizvodu po stanovniku, uspoređenom s prosjekom BDP-a per capita u Uniji, koju od 1. svibnja 2004. sačinjava 25 članica. Prema toj najnovijoj procjeni Evropskog povjerenstva, hrvatski BDP per capita je lani dostigao iznos od samo 46,2 posto BDP-a po stanovniku u Uniji, što je još daleko od poželjnog donjeg praga BDP-a per capita od 60 posto u Uniji, kao prvorazrednog ekonomskog uvjeta za ulazak neke zemlje u EU.

Uniji, a osobito njezinim najrazvijenijim članicama iz »stare Evrope«, je naime i u ekonomskom i u fiskalnom interesu da nove članice, prije nego što se potpuno integriraju u sustav EU, dostignu taj donji prag razvijenosti, mjeren BDP-om po stanovniku, od najmanje 60 posto ostvarenog u Uniji, kako za ostale članice ne bi ta nova bila prevelik ili nepotreban uteg, trošak i gotovo nešto kao što je bilo Kosovo u SFRJ. Ali, politika širenja EU na sjever, istok i jug već je pokazala da taj najvažniji i najracionalniji od svih ekonomskih pokazatelja ne mora biti krunski uvjet u prihvaćanju neke nove članice, ako su u konkretnom slučaju mnogo važniji geopolitički ili sigurnosni interesi Unije, pa podjednako tako i interesi NATO-a, kao još nezamjenjiva sustava prekoatlantske kolektivne sigurnosti.

Kad bi dostignuti BDP po stanovniku doista bio najvažniji kriterij za priključivanje Uniji, tada Hrvatska na ulazak u tu gospodarsku integraciju ne bi mogla računati prije 2020. Jer, prema najnovijim analizama Evropske komisije, Hrvatska je unazad deset poslijeratnih godina uspjela povećati protuvrijednost svog BDP-a po stanovniku s 37,3 u 1995. na 48,1 posto lani ostvarenog u Uniji, pa bi – ne dogodi li se neko novo čudo – u najboljem slučaju trebala još najmanje 15 godina da istim tempom dostigne željeni donji prag od 60 posto BDP-a per capita iz EU.

Ali, politika širenja Unije na sjever, istok i jug je naizgled vrlo čudna pojava: ne samo da je od 1. svibnja 2004. u EU i Estonija, čiji BDP per capita jedva da je dospio do protuvrijednosti od 50 posto ostvarenog u Uniji, nego je u Uniji i Latvija, s BDP-om per capita od samo 43,3 posto lani ostvarenog u Uniji, dakle, manjim nego u Hrvatskoj!

U međuvremenu u evropskoj se javnosti stvara ozračje u kojem bi bilo posve normalno da već 2007. u Uniju uđu i Rumunjska i Bugarska, ali ne i Hrvatska, iako – prema najnovijim pokazateljima Evropske komisije – Rumunjska ima BDP po stanovniku od samo 31,2 a Bugarska od samo 30,8 posto lani ostvarena u Uniji, dakle, duboko ispod hrvatske razine BDP-a per capita! Hoće li i u slučaju Rumunjske i Bugarske, kao zemalja na Crnom moru, važnima za prijevoz kaspijske nafte na Zapad i za prebacivanje zapadnog oružanog štita što dalje na istok, presuditi isti ili još jači geopolitički i vojni razlozi (usporedivi sa slučajem triju baltičkih zemalja), vidjet će se već za dvije i pol godine.

Naposljetku, velika se prašina podizala i oko izgleda Turske da uđe u Uniju; ali, najnoviji pokazatelji Evropske komisije upućuju na zaključak da bi to doista bio presedan, baš u odnosu na najvažniji ekonomski uvjet za priključivanje jedne zemlje EU: u odnosu na BDP per capita, koji je lani u Turskoj dostigao iznos od samo 29 posto ostvarena u Uniji. Istodobno je »čudovišna« Irska imala BDP per capita viši od prosjeka Unije čak za 34 posto, a Luksemburg veći dvostruko.

U tom kontekstu, eto, izgledi Hrvatske da se nađe u velikoj Evropskoj uniji i prije 2010. i rastu, i istodobno kao da odlaze u krajnje neizvjesnu čekaonicu. Analitičari Evropske komisije su, valja posebno istaknuti, u ovim najnovijim procjenama koristili metodu pariteta kupovne moći, koja je za prikaz hrvatskih referenci znatno povoljnija od nominalističke (prema tekućem tečaju i tekućim cijenama). Uz tu metodu obračuna BDP-a hrvatski je BDP per capita gotovo udvostručen, na račun korekcije cijena onih roba i usluga koje ne ulaze u međunarodnu trgovinu, i koje su stoga u Hrvatskoj znatno niže nego u Evropskoj uniji.

Da bi sama ubrzala svoj put u EU, Hrvatska bi u idućih pet godina morala ostvarivati godišnje stope povećanja BDP-a od najmanje sedam posto, poput azijskih tigrova, kakvi su Kina, Indija, Hong Kong, Singapur ili Malezija. No, zemlja koja se lakoćom odriče svojih industrijskih potencijala i svoje državne, kompanijske imovine, pa i brojnih najkvalitetnijih nekretnina, teško da može učiniti više od dostizanja BDP-a kakav je ostvarivala još prije više od 16 godina (ali, sada, još i na račun enormna uvoza i vanjske zaduženosti).