Sama priprema susreta Stjepana Mesića i Ive Sanadera ispod je razine dvojice visokih dužnosnika. Naime, sastanak je dogovoren prošlog tjedna nakon Mesićeva reizbora, a jučer niti iz jednog ureda nisu mogli potvrditi da li će do današnjeg susreta uopće doći ili će on biti još malo prolongiran. Neozbiljno je to i s jedne i s druge strane. Dok, primjerice, dužnosnici u demokratski razvijenim zemljama danima, tjednima pa i mjesecima unaprijed podastiru kalendar svojih aktivnosti s točnom satnicom, ovdje će, čini se, novinari opet u zadnji čas biti obaviješteni o vremenu održavanja sastanka, a ne daj Bože da dobiju precizni dnevni red tema predviđenih za razgovor.

Naravno, nisu u pitanju novinari. Oni bi ionako trebali biti samo posrednici između političkih dužnosnika i javnosti, koja pak ima pravo unaprijed znati kada će se točno i zašto sastati dva najisturenija vrška hrvatske vlasti (neka se predsjednik Sabora ne uvrijedi). I njegovanje takvih običaja na neki način govori o stabilnosti zemlje i solidnim demokratskim temeljima na kojima počiva.

Pa sve i da se ne sastanu danas, Mesić i Sanader moraju se uskoro naći i razmotriti svoju buduću kohabitaciju. Mesić svakako neće zaobići temu koju je načeo već u prvim izjavama nakon ponovnog izbora za predsjednika. Riječ je o njegovim kritikama izborne kampanje HDZ-a, koju je ocijenio prljavom, u kojima se mogao prepoznati i sam Sanader. S druge strane, premijer koji je počeo gasiti požar čim su bili poznati rezultati izbora (»U svijetu je uobičajeno da se u kampanjama žestoko napada suparnika«; »Moje iskustvo je da su kampanje u zapadnim demokracijama i žešće nego u Hrvatskoj«), pokušat će iz razgovora s predsjednikom saznati koja su to područja buduće pune suradnje, a gdje može očekivati otpore s Pantovčaka.

Dakako, ključne će teme biti one koje predsjednika države i premijera i ustavno obavezuju na zajedničko djelovanje: obrana, vanjska politika i sigurnosne službe. A upravo su to područja koja vuku svoje repove. Slučaj Puljiz otvorio je brojna pitanja na koja i nakon dva i pol mjeseca još čekamo odgovor. Čeka se i novi ministar vanjskih poslova s kojim predsjednik, iako ne može utjecati na njegov izbor, također mora surađivati. U međuvremenu, gomila se broj veleposlaničkih mjesta koja moraju biti popunjena, a jedino što do javnosti stiže jesu glasovi o nesuglasju između Banskih dvora i Pantovčaka oko nekih imena koja su u diplomatskom bubnju.

Naposljetku, tu je i najveća prepreka u odnosima predsjednika države i premijera – ministar obrane Berislav Rončević. Rončevićevo spominjanje »tragikomičnog igrokaza« samo je zadnji među brojnim »nesporazumima« vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i ministra obrane, koji sada pokušava spasiti situaciju javnom isprikom, ali i inzistiranjem da u igri za »političku trgovinu« bude i načelnik Glavnog stožera Josip Lucić. Trenutno smo u pat-poziciji. Mesić za sada ne pokazuje znakove popuštanja, isto kao što ni Sanader nema namjeru žrtvovati još jednog ministra (»Smjena ministra je isključivo u ingerenciji premijera«). U svakom slučaju, nakon sastanka ćemo vidjeti hoće li se Rončević uglaviti između Mesića i Sanadera, pa da u nastavku njihovih mandata gledamo »rovovsku borbu u granicama Ustava i zakona« gdje će doslovno prevladati kohabitacija (suživot), a ne plodna suradnja dvojice dužnosnika.