Nije, na žalost, pitanje hoće li Iran postati nova bojišnica Bushove Amerike, nego je samo pitanje kada će se to dogoditi — tvrde pesimistični realisti u redovima geostratega. Taj stav temelje na svim, sada dobro poznatim i viđenim "ulaznim" informacijama i načinima osiguravanja strategijskih interesa SAD-a u tom dijelu svijeta. Jednostavnije rečeno — ono što je ta politika posijala u proteklih nekoliko godina, nameće logiku nastavka djelovanja, koje je predvidivo. Slijede novi konflikti i krize, a kako je ulog u takvoj "igri" sve veći, sasvim je realno očekivati da će čovječanstvo dočekati eskalaciju koja će rezultirati i primjenom najgoreg i najrazornijeg oružja koje posjeduju "humanoidi" — nuklearnog. Stručnjaci, naime, tvrde da ovoga puta nije riječ o ispraznoj priči i prijetnjama, niti je riječ o hollywoodskom scenariju, nego o tome da postajemo svjedoci i (nemoćni?) promatrači narastanja vrlo teške krize i nove preraspodjele moći i interesa u svijetu.

Narastajuća kriza oko Irana puni emisije i stranice svjetskih medija intenzitetom i širenjem slijedom već primijenjenog modela oko Saddamova Iraka. Najedanput je "otkriveno" oružje masovnog uništenja — tvrdi se kako se Iran nalazi korak do uspješne proizvodnje nuklearne bombe. U tajnim postrojenjima na istoku zemlje, na 40-ak lokacija, kaže priča, proizvodi se "fisijski materijal", dakle obogaćeni uran, glavni predložak atomske bombe.

Premda većih tajni tu nema, jer Iran već dvadesetak godina razvija nuklearni program, tvrdeći, naravno, da je riječ tek o civilnim namjerama, a u izgradnji tih postrojenja sudjelovali su Rusi, Nijemci, pakistanski stručnjaci, pa čak i stručnjaci CIA-e (!?), zapadni mediji sada "otkrivaju" tzv. tajna postrojenja. Nadalje, kao i u slučaju Iraka, počinje i "igra" oko upletanja nadležne međunarodne organizacije (u Iraku UN-a, u Iranu je tu riječ o Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju), čiji inspektori nalaze na otpor domaćina.

Prema iračkom modelu, ta faza "igre" oko pripremanja iranske krize trebala bi trajati određeno vrijeme, dovoljno da se pripremi i ustraši, poglavito američka, a koliko to bude moguće i svjetska javnost. Iran, "naravno", kad proizvede nuklearne bombe, a projektile već ima, prvo što će napraviti jest — udariti po susjednim državama (Izraelu, naravno), a zatim i po američkim snagama u regiji, rekli bi cinici. "Naravno", jer i ovdje je riječ o "državi pokrovitelju međunarodnog terorizma", koja, "naravno" skriva teroriste Al-Qa’ide, podržava palestinske samoubilačke teroriste i bratske šijite u Iraku, a radikalni vjerski vođe Irana ne misle ni na što drugo, tek da bace i utope mrske im Izraelce u Sredozemno more i, naravno, usput pobiju i sve Amerikance u regiji.

"SAD-u je bitna Kina, koju valja geostrategijski okružiti i podvesti pod kontrolu izvore energije koja osigurava rast Kini, ali i Japanu, koji je potpuno nemoćan bez nafte iz ove regije. Dodatno, Rusija, nakon što je već izgubila kontrolu nad Gruzijom, sigurno je da neće samo promatrati američko totalno preuzimanje strategijski i njoj najvažnijeg dijela svijeta", naglašava Domazet. Objašnjava kako se narastajući ruski angažman Putinove Rusije već vidi u slučaju Ukrajine, čiji potpuni prelazak na anglosaksonsku stranu svjeta Rusija odlučno zaustavlja. "U konačnici, na Zapad će moći prijeći dio Ukrajine, ali bez izlaza na Crno more", procjenjuje Domazet. Revitalizacija nekad izvrsnih odnosa Sirije i Rusije, kao i početak medijske kampanje na Zapadu protiv ruskog vođe Putina ("tiranin i nedemokrat") znači da Rusija definitivno ne planira promatrati ostvarivanje američkih interesa u susjedstvu i da je Putin shvatio "igru", smatra Domazet.

"Amerikanci su počinili veliku stratešku pogrešku zbog koje su i bezizlazno zaglibili u Iraku — raspustili su iračke oružane snage, koje su, pokazuje se, kao jedina organizirana i hijerarhijski postavljena snaga mogle nadzirati Irak. Sada čine još veću pogrešku, smatrajući da će peterostruko jači Iran baciti na koljena izolacijom i iscrpljivanjem, te primjenom "ukrajinskog" modela stvaranja unutarnjepolitičkog bunta", kaže Domazet. Naime, stručnjaci vide da taj model vrijedi tek za zapadnjačke civilizacije. Nakon iračkih izbora, ovdašnji šijiti zadobit će i legitimnost vodećih, a naslanjaju se na daleko mnogobrojnije iranske šijite. Stoga ovakva američka politika sada i nema izbora — mora se nastaviti odvijati dalje.

Dokle? "Do krajnje svjetske eskalacije", odgovara Domazet. "Amerikanci moraju nešto novo poduzeti jer ne mogu nastaviti tolerirati ovakvu anarhiju u Iraku još dvije-tri godine. Stoga ulaze u novu krizu, koja će u konačnici dovesti do katarze", smatra Domazet. A "katarza" predstavlja, kako se sada vidi — ne baš sukob civilizacija, no vrednota, svakako. U svemu tehnološka prednost ne znači mnogo, kao što dokazuje primjer Iraka, gdje Amerikanci, tehnološi izuzetno nadmoćni, gube od brojnijeg i vitalnijeg protivnika.