Od prijelomne 1998. (kad je startala velika prodaja gospodarskih potencijala strancima) do početka 2005. hrvatski je vanjski dug povećan sa 7,5 na blizu 30 milijardi dolara, dok su izravne strane investicije (kroz preuzimanja banaka, telekoma, farmaceutike, nafte, te trgovine, medija i hotela) dostigle iznos od 10,5 milijardi dolara

Za razliku od Hrvatske – koja na svom putu u Evropsku uniju mora preuzeti na tisuće EU-zakona, propisa i tehničkih standarda, da bi bila zrela za punopravno članstvo (ali ne prije 2009. godine, možda ni 2012., kako ocjenjuju u Bruxellesu) – Unija se de facto već proširila i na Hrvatsku, jer su njezine velike kompanije i banke, uz potporu MMF-a, do početka 2005. preuzele strateške udjele na najkvalitetnijim hrvatskim gospodarskim adresama.

To potvrđuje i najnovija snimka vlasničkih akvizicija, izravnih ulaganja i odobrenih inozemnih zajmova, u sedmogodišnjem razdoblju od početka prijelomne 1998. (kada je startala velika prodaja gospodarskih i financijskih potencijala strancima) do početka 2005., dokad je hrvatski vanjski dug povećan sa 7,5 na blizu 30 milijardi dolara, a izravne strane investicije (kroz preuzimanja banaka, telekoma, farmaceutike, nafte, te trgovine, medija i hotela) dostigle iznos od 10,5 milijardi USD.

Pomoću te 33 milijarde dolara, uloženih u Hrvatsku unazad sedam godina, nekolicina je velikih evropskih bankarskih mreža i megakompanija osvojila tržište, ključne gospodarske izvore i gotovo cjelokupnu nacionalnu štednju (samo ona vrijedi 13 milijardi dolara!), te na cijelom poslu dosad zaradila (što kroz povećanu prodaju svoje robe i usluga, što kroz dividende, kamate i rast cijena dionica, što kroz usisavanje i seobu dijela hrvatskoga kapitala na svoje matične inozemne adrese) čistih – najmanje 15 milijardi dolara!

U ovom žalosnom hrvatskom slučaju nije riječ ni o kakvoj zapadnoj zavjeri, niti o ovdašnjim priviđenjima, nego o zbirci službenih kompatibilnih podataka iz izvora najvišega kredibiliteta (kakvi su MMF, Svjetska banka, te Hrvatska narodna banka i Vlada), koji su krajnji rezultat ucjena nametnutih trima stand-by sporazumima s MMF-om (obogaćenima sličnim uvjetovanjima sive diplomacije na hrvatskome putu u NATO) i Vladinim ispunjavanjem tih obveza preko privatizacijske, fiskalne, monetarne i razvojne politike. I u najnovijim statističkim dokumentima iz tih izvora, uz navedene zbirne i mnoge druge pojedinačne brojke i stavke, stoje – umjesto potpuna objašnjenja – uobičajene fraze i službene formulacije, prema kojima je sve to rezultat »strukturnih reformi«, »poduzetih makroekonomskih mjera«, »napora za usklađivanje s evropskim standardima« itsl. Riječ je o frazama, kojima se rado služe i dobro plaćeni propagandisti iz ovdašnjih medija što su u većinskom posjedu inozemnih korporacijskih mreža, ali i nimalo slabije plaćeni mnogi vodeći hrvatski političari.

Svi oni izbjegavaju da pod veliki hrvatski tranzicijski projekt podvuku crtu, te da izračunaju tko je koliko na njemu zaradio, a tko izgubio, kao što i glavni igrači u toj igri, MMF i EU, vješto izbjegavaju da svoju strategiju prema Hrvatskoj, koja već više od sedam godina funkcionira savršeno, nazovu jednostavnim riječima: zaduži i preuzmi. Zaduži što više, uz unosne kamate i čvrsta državna i hipotekarna jamstva, a usporedno ili malo kasnije, preuzmi uz što nižu cijenu, bez otpora (jačih štrajkova, sudskih osporavanja, političkih pobuna, crkvenih zauzimanja za nacionalna i socijalna prava) i na što dulji rok.

S hrvatske strane još tvrđe se izbjegava saldiranje koristi i šteta od ključnih privatizacijskih projekata: jer, na predaji bankarskog sustava strancima dosadašnji je gubitak višestruko veći od privatizacijske zarade i fiskalnih koristi, kao i u slučaju telekoma, Plive i većine ostalih. Još očitije su štete (i na domaću ponudu, zaposlenost, fiskalne prihode) od prepuštanja blizu 75 posto domaćega tržišta uvoznoj robi i stranim trgovačkim lancima, iznad kojih stoje višestruke štete od precijenjene kune.

Enormnim vanjskim dugom Hrvatska je već dosegla zadani plafon, pa joj ostaje da najkasnije do sredine 2006. rasproda i ostatak najkvalitetnijih komada u turizmu, poljoprivredi (PIK-ove), industriji (npr. TDR), te ostatak Ine, T-HT-a, dio HŽ-a, Hrvatsku poštansku i Croatia banku, Croatia osiguranje, možda i TLM i brodogradilišta. Tada će biti posve zrela i za ulazak u EU, ali i za – ako tako EU odluči – uramljivanje u Balkansku uniju.