Točno je! Nisu svi političari (korumpirano) isti! Jer se svi isto i ne bogate, budući da financijski uspjeh prati politički uspjeh. Zato jedan od istaknutijih pripadnika HNS-a u Saboru Dragutin Lesar, polazeći od sebe jer zna kako je stekao imutak, traži da se prije svih ispita imovina vodećih političara — Ive Sanadera i Miomira Žužula. I njegova predsjednica stranke, Vesna Pusić, smatra da je važnije ispitati njihove putove bogaćenja nego svog stranačkog kolege Srećka Ferenčaka čije je bogaćenje bilo toliko transparentno neetičko da ga uistinu i ne treba provjeravati povjerenstvom. Hoće li se u vezi s ispitivanjem porijekla imovine najodgovornijih hrvatskih političara ipak učiniti nešto ili se neće učiniti ništa? Neće se učiniti ništa.

Postoji moralna skala u pogledu korupcije. Strankama je prihvatljivije da ako se njihov član već upušta u malverzacije, da onda barem dio nezakonito stečenog novca završi u stranačkoj blagajni. Za takvo "subvencioniranje" može se očekivati mjesto na izbornoj listi, u Saboru ili u diplomaciji. Dosada ni jedna stranka nije odbila prljav ili oprani novac koji joj se donirao na takav nerazvidan način. Treba li očekivati da će stranački lideri, trenutačno zgroženi nad međusobnim neproporcionalnim obogaćivanjem, protegnuti akciju "čistih ruku" i na svoje stranke ili će ostati sve po starom? Ostat će sve po starom.

Korupcija je u pravilu veća tamo gdje je i investicija veća, pa je prema tome najviše korumpirana naša bezgrešna država. Kako to izgleda zorno je predočio natječaj za izgradnju autoceste Dugopolje-Ploče, gdje je javni natječaj smanjio cijenu investicije iliti korupcije za čitavu milijardu kuna. To je prigoda da i politički ekonomisti okrenu ploču i prestanu kriviti cijenu rada kao otežavajući čimbenik u investiranju u Hrvatsku, jer je očevidno da je glavna prepreka — cijena korupcije. Treba li se onda nadati da će država i njezine institucije proskribirati korupciju ili će funkcionirati sistem podmićivanja. Funkcionirat će sistem podmićivanja.

Da će se to događati potvrdio je i konsenzus o legalnom korumpiranju u Saboru koncem prošle godine. U dijelu Zakona o porezu na dobit (Narodne novine broj 177, 2004) koji se bavi poreznom osnovicom u točki 10 stoji, ako već ne tetura, da se ona povećava "za povlastice i druge oblike imovinskih koristi danih fizičkim ili pravnim osobama da nastane, odnosno ne nastane određeni događaj, to jest da se određena radnja obavi, primjerice, bolje ili brže nego inače ili da se propusti obaviti".

Na seminarima o novom Zakonu o porezu na dobit, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2005. godine, sudionici su pitali kako je moguće da se odavanje "mitologiji", što se uvijek smatralo kaznenim djelom, sada prvi put u Hrvatskoj uključuje u troškove poslovanja!? Instruktori, koji se i sami zgražaju na mogućnost oporezivanja troškova za mito, vjeruju da točka 10 predstavlja zapravo "izvoznu" klauzulu i da je namijenjena za davanje mita u zemljama gdje je mito uobičajeno kako bi se omogućilo i hrvatskim tvrtkama da tamo dobiju posao. Jedno od najneuvjerljivijih objašnjenja je ono da će se na ovakav transparentni način vidjeti i tko komu i kod nas daje mito.

U Hrvatskoj, koju ocjenjuju kao visoko korumpiranu zemlju i gdje Vlada stalno trubi kako joj je cilj broj jedan funkcioniranje pravne države i borba protiv rastuće korupcije, nevjerojatno se ali istinito zakonski dopušta poduzećima da u troškove poslovanja uključuju troškove davanja mita. Poduzeće će novac koji je potrošilo na mićenje službeno nepodmitljivih uključiti u poreznu osnovicu i na to platiti 20 posto poreza. I umjesto da se krivično goni, u hrvatskoj se državi, znači, oporezuje mito. Ali zar hrvatska korupcija nije logičan nastavak hrvatske privatizacije — sve po zakonu!? Onda, imamo li ili nemamo pravo na čuđenje? Nemamo pravo na čuđenje.