Procjene o tome kako se zdravstvena situacija Andrije Hebranga, zbog koje je morao napustiti čelno mjesto u Ministarstvu zdravstva, zapravo baš dobro poklopila s potrebom mini-rekonstrukcije Vlade u kojoj bi se premijer Sanader »riješio« nepopularnih ministara, pokazale su se potpuno promašenim. Upravo suprotno. Odlazak Hebranga, ma koliko neomiljen on široj javnosti bio, premijeru Sanaderu stvorio je velike probleme. Za razliku od upražnjene fotelje također nepopularnog vanjskopolitičkog ministra u ostavci Miomira Žužula koju će Sanader kvalitetno popuniti bez ikakvih problema, a da pritom ne mora žuriti jer će Žužul svoje poslove odrađivati do početka pregovora s Europskom unijom u ožujku, situacija u zdravstvenom resoru mnogo je teža. Ne može se, istina, baš reći da je taj iznimno važan i problemima opterećen resor nakon Hebrangova odlaska ostao obezglavljen jer je ministar, unatoč bolesti, ostao na telefonskom raspolaganju, a konce Ministarstva u rukama pokušava zadržati državni tajnik Velimir Božikov. Za prijelazno rješenje, sasvim dovoljno.

Ono što zabrinjava je činjenica da odugovlačenje s imenovanjem Hebrangova nasljednika nije rezultat Sanaderove procjene i političke odluke. Potraga za novim ministrom vodi se, naime, cijelo vrijeme, i to vrlo intenzivno. Ali neuspješno. Navodno je čak sedam vrhunskih stručnjaka, uvaženih znanstvenika i liječnika kojima je ponuđeno Hebrangovo mjesto, tu ponudu odbilo, ostajući radije na svojim funkcijama u bolnicama, na fakultetima, institutima, pa čak i u Saboru. No, Vlada je odmah i službeno odbacila ovu spekulaciju. S druge strane, Banski su dvori, čuje se, gotovo zasuti ponudama raznoraznih kandidata čija stručnost i kompetencija ni izdaleka ne zadovoljavaju kriterije te iznimno osjetljive i zahtjevne, a potpuno nezahvalne funkcije.