Sjećam se kako su nas u školi mustrali kad bi dolazio Tito. Kao, trebate biti razdragani, mahati zastavicama kad on mane rukom iz limuzine, vikati: Ti-to, Ti-to ... Maršal u bijeloj uniformi, kao car Hirohito kad objavljuje rat, a u zatvoru oni koji bi mogli "zapivat koju krivu". Proklizile su godine, sistem se, mislio sam, promijenio, dogodila nam se demokracija. Na otvaranju A90 u Poljudu shvatio sam sa svojih osamnaest i nešto da se nije dogodilo ništa. Opet isto: Tuđman sav u bijelom, maše svjetini, oficirski krut i mrk, kakvi su balkanski vladari već stoljećima.

- Ovo nije dobro - govorio sam prijatelju i mrdao glavom.

- Šta ti je, Saja? Imamo Hrvatsku, to smo uvik tili - pljeskao je frend.

- Je, ali vidiš ti da je to ruski dril?! - nikako mi taj mot vojskovođe nije odgovarao ... A onda smo nakon svih tih godina krvarine i rata dvaput birali Mesića. Totalno drukčijeg od svih prijašnjih. Zafrkanta koji ne pati od protokola, lenti, špalira, ne prijeti i ne škrguće zubima, ne šalje u zatvore, ne tjera na frontu. I nije čudno što je starijem svijetu ta njegova opuštenost ponekad čudna; ljudi su ovdje generacijama navikli padati ničice pred kraljeve, ljubiti im noge, a sada se šef države s njima šali, ispijaju kave, ponašaju se normalno.