Počinje li sutrašnjim stupanjem na snagu SSP-a liberalizacija tržišta nekretnina u Hrvatskoj ili je ona već na snazi? Rasprodaja hrvatskih nekretnina počela je odavno! A sada počinje borba za njeno obuzdavanje. Nije li za to već prekasno? Na to bi pitanje trebali odgovoriti bivši a i sadašnji na vlasti, kako se ne bi dogodilo da o nekretninama više neće moći govoriti jer ih više neće biti

S tim danom, naime, počinje odbrojavanje rokova za liberalizaciju tržišta nekretnina. Što to za Hrvatsku znači? I znači li uopće išta s obzirom na već započetu rasprodaju koja se najčešće otima kontroli? Svi koji su se odjedanput zabrinuli za hrvatske otoke, nešto manje za poljoprivredno zemljište ili šumske površine, a gotovo neznatno za nacionalne parkove, dok za ostale prirodne, kulturne i turističke vrijednosti nisu pokazali pretjerana nagnuća skrbi, nisu zapravo pravodobno ništa poduzeli kako bi spriječili nekontroliranu trgovinu hrvatskim prostorom.

Stoga je pomalo začudio nedavni oporbeni zahtjev za odgodom prodaje nekretnina strancima, koji se zbio praktički uoči stupanja na snagu SSP-a, koji je ta ista oporba, kao tada vladajuća u Hrvatskom saboru, ratificirala još u prosincu 2001. Kako je to Sabor učinio čak prije Europskoga parlamenta, to se moglo očekivati da je već razradio točnu strategiju u svim, pa i u tim segmentima prodaje, preprodaje i rasprodaje nekretnina, koje je kao dobar baštinik hrvatskoga prostora trebao maksimalno zaštititi i očuvati.

Sada ta ista oporba traži, gotovo zahtijeva, da se za 15 godina od ulaska Hrvatske u EU odgodi primjena liberalnoga režima stjecanja vlasništva stranaca nad nekretninama i poljoprivrednim zemljištem. Prema spomenutom oporbenom zahtjevu, za čak 18 godina trebalo bi odgoditi mogućnost da se strancima prodaju zemljišta i nekretnine u područjima zaštićenih prirodnih vrijednosti. Neki iz tih redova traže da se zaštite i prirodna bogatstva, posebice izvorišta vode. Mudro, jer će se za njih sutra voditi ratovi kao danas za naftu.

No što je učinjeno u razdoblju od hrvatskog ratificiranja SSP-a do kraja 2003., kada je ta oporba bila na vlasti? Koji su to zakoni i propisi doneseni kako bi se zaštitilo hrvatskog prirodno bogatstvo? Niti jedan! A upravo razni stupnjevi zaštite prirode mogli su biti dio jamstvenoga lista koji će onemogućiti rasprodaju nekretnina barem u tim dijelovima hrvatskoga prostora. U isto to vrijeme počelo je glamurozno raspisivanje povoljnih rasprodaja hrvatskih otoka u inozemnom tisku. No nitko u Hrvatskoj za otoke nije maknuo ni malim prstom sve dok ondašnja vlast nije sišla u sadašnju oporbu, a bivši oporbenjaci preuzeli vlast.

E sad, u godinu dana ne može se učiniti ono što se nije uspjelo ni u prethodne dvije-tri. Pa ipak, Zakon o prostornom uređenju je donesen, a onaj o zaštiti prirode pušten u proceduru. Ali rasprodaje strancima počele su puno prije toga, kad od Hrvatske nitko još nije tražio reciprocitet, a kamoli liberalizaciju tržišta nekretninama. Hrvatska je sama budzašto na tržištu nekretnina ponudila i svoje najveće vrijednosti. Među njima su se našli ne samo spomenički kompleksi (primjer zaštićene jezgre Dubrovnika, Splita, Trogira itd.), nego i industrijski pogoni (Sisačka željezara tek je vrh ledena brijega, niz koji su se davno prije odsklizale gotovo sve hrvatske banke, a bogme i medijske kuće), turistički najelitniji hoteli (poput dubrovačkoga Excelsiora), ali i cijela turistička naselja (kao što je Haludovo na Krku)... To su samo ogledni primjerci.

Pritom je namjerice vrijednost tih nekretnina srozana na ništavne svote u odnosu prema njihovoj pravoj vrijednosti, kako bi neki stranci, odnosno našijenci koji prikrivaju prave strane vlasnike (što je još jedna metoda izigravanja ionako slabašnih nam i još manje kontroliranih propisa), što jeftinije došli do skupocjenih posjeda.

Tako je, na primjer, očerupana zlatna dubrovačka koka (tj. dubrovački hoteli, prodani ispod cijene), a ono što je od nje još preostalo, žuri se prodati znatno prije roka, čiju odgodu traži oporba. Jer sad se još može loviti u mutnome, barem dok se ne postigne sporazum o tome hoće li za Hrvatsku biti moguće i takozvano prijelazno razdoblje (rasprodaja »samo« na bazi reciprociteta), neki kažu četverogodišnje, iako je prije dva tjedna europski povjerenik za proširenje EU-a, Finac Olli Rehn, jasno rekao da EU želi izbjeći prijelazna razdoblja, a posebice izuzeća od primjene europskoga zakonodavstva.

A hrvatsko bi se u to moralo ukalupiti! Ali i prije nego što je poduzelo prave mjere (za koje je možda već i kasno), ono je već omogućilo da stranci hrvatske nekretnine iskoriste za kupnju i preprodaju na kojoj ostvaruju svoj profit. Naime, hrvatski im je zakon omogućio da u godinu dana kupe i preprodaju nekretnine, umjesto da ih na vrijeme zaštiti određivanjem roka korištenja prije daljnje prodaje. Zakon ili »netko drugi« omogućio je da i vrijednost hrvatskih nekretnina procjenjuju (odnosno podcjenjuju) stranci, koji kao budući kupci, naravno, rade u svoju korist.