Svi marš na Gotovinu, zapovjedili su jučer Stjepan Mesić i Ivo Sanader preobrazivši se posljednjeg karnevalskog tjedna u karikaturu hrabrih partizanskih strip junaka Mirka i Slavka, koji su bili u stanju uhvatiti i metke u letu a kamoli ne nekog generala. Nakon do sada najtežih packi iz Europske unije, koja je hrvatski državni vrh izravno optužila za odsutnost političke volje kako bi osumnjičeni general bio priveden licu pravde, tim pozivom »nadležnim tijelima državne administracije, uključujući obavještajne agencije, MUP i Državno odvjetništvo« predsjednik i premijer nisu učinili ništa dobra već, naprotiv, priznali krimen za koji ih Bruxelles optužuje. Jer, u »pravnim zajednicama, a ne zajednicama moći« kakve moraju biti članice EU njezini vođe nemaju zašto izdavati dodatne zapovijedi, kao da smo u ratnom stanju. Nešto slično je, primjerice, nedavno učinio novoizabrani palestinski predsjednik Mahmud Abas naredivši svojim tajnim službama da spriječe svaki pokušaj terorističkog djelovanja protiv Izraelaca. Svima je jasno da to znači priznanje da su se takvi obračuni do tada ne samo tolerirali već, prešutno ili manje bučno, podržavali s palestinske strane vlasti.

Naknadna pamet Mesića i Sanadera i jučerašnji nalog represivnom državnom aparatu »da obavi posao« može značiti samo da oni to do sada nisu činili. Policajaci, špijuni i tužitelji nemaju u što ulagati »dodatne napore«, jer su njihove ovlasti određene i omeđene Ustavom, zakonima i propisima. A u tim zadanim okvirima činjenje svega mogućega da se general pronađe, uhiti ili informacijama pomogne njegovo privođenje pravdi bio bi »pod mus« prioritetni zadatak svih onih kojima se predsjednik i premijer nimalo politički mudro obraćaju nakon najtežeg šamara kojeg smo do sada primili. U suprotnom to bi značilo da Hrvatska nije pravna zajednica, pa kao takva ne bi imala što niti tražiti u ujedinjenoj Europi.

Kome onda šalju svoju, jednu od rijetkih zajedničkih, poruku Mesić i Sanader? Onima kojima u opisu posla stoji da moraju raditi po zakonu, Olliju Rehnu i Carli del Ponte, hrvatskoj javnosti, Jadranki Kosor i Borisu Mikšiću koji bi, da su izabrani za predsjednika, slobodno pustili Gotovinu da šeće zemljom Hrvatskom i njezinim kafićima, ili samima sebi? Koga zavaravaju kada papagajski ponavljaju kako nema dokaza da je Gotovina u Hrvatskoj kada im je već odavno kazano da Europa ne misli padati na jeftine štosove balkanskih špijuna?

Uvjerljivosti njihove izjave manjka jedino još da je podrži Ivo Pukanić, prošlogodišnji slavodobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za »intervju« s generalom Antom Gotovinom u »jednom europskom velegradu«.