Sanaderova vlada, nakon što je zajedno s predsjednikom Mesićem naredila maksimalni angažman u potrazi za Gotovinom, ima na raspolaganju samo dva scenarija: da ga privoli na predaju ili locira te pomogne u njegovu prebacivanju u Haag

Reakcija je bila brza i prvi put nedvosmislena, no zakasnila je nekoliko mjeseci. Samo dan nakon sastanka Vijeća ministara u Bruxellesu, s kojeg je Hrvatskoj poručeno da pregovore neće započeti ako ne riješi »slučaj Gotovina«, u medijima su se počeli pojavljivati detalji temeljem kojih se u Bruxellesu došlo do zaključka da Hrvatska pokušava izbjeći ispunjenje te jedine preostale haaške obveze.

Diplomatski savjetnik glavne haaške tužiteljice Jean Daniel Ruch prije desetak dana je u Zagrebu održao briefing za EU-ove veleposlanike nakon kojeg je bilo jasno da Carla del Ponte ima negativan stav prema suradnji Hrvatske s Haaškim sudom. Jedan od sudionika sastanka kazao nam je da je briefing bio »vrlo detaljan i informativan«. Svi detalji proslijeđeni su u Bruxelles, pa je bilo logično da su ministri EU-a na sastanku u ponedjeljak reagirali najvećim dijelom negativno - govorilo se o dokazima da je hrvatska vlada nevjerodostojna te da za traženje Ante Gotovine nema političke volje.

Hrvatski se premijer na ručku s EU-ovim veleposlanicima prije nepuna dva tjedna naljutio na britanskog veleposlanika Johna Ramsdena kada mu je ovaj zamjerio na nedovoljnom javnom angažmanu u »slučaju Gotovina«. No, ta primjedba britanskog veleposlanika pogodila je dio problema. Na razini javne diplomacije Vladi su dosta naštetile izjave o Gotovinu uhićenju kao o »hipotetičkom pitanju«, što su ponavljali i premijer i ministar vanjskih poslova u ostavci Miomir Žužul. Izbjegavanje jasnijeg određenja u svim europskim glavnim gradovima protumačeno je kao jasan signal da se u Zagrebu Gotovinu najradije želi zaboraviti.

Osim toga, u diplomatskom smislu Sanaderova vlada, kada je riječ o Gotovininoj predaji Haaškome sudu, nije mogla očekivati nikakve pozitivne efekte i reakcije u Bruxellesu i u drugim metropolama kada je opetovano u javnosti pozivala Gotovinu na predaju, pokušavajući utjecati na njegovu savjest. Sam poziv Gotovini da se preda i kasnije naglašavanje tog poziva u diplomatskim kontaktima, bez konkretnih poteza i rezultata, nije mogao postati dokaz jačanja pravne države, nego upravo suprotno - njezine slabosti. (Vlasti Srbije i Crne Gore također neprestano pozivaju svoje optuženike da se jave, no bez vidljivijih rezultata.)

Sve to stavilo je Vladu i njezinu namjeru da riješi posljednje pitanje koje priječi početak pregovora s Europskom unijom medijski u defenzivu i omogućilo kolanje različitih nagađanja i poluinformacija kojima se samo naglašavao dojam neiskrenosti hrvatskih vlasti. One su pak stalno naglašavale da nije točno da se u vezi s lociranjem Gotovine ništa ne radi, te da se odbjegli general ne nalazi u Hrvatskoj ili u susjednoj BiH. Posljednje informacije iz Bruxellesa i Haaga natjerale su i predstavnike hrvatskih vlasti da u javnosti progovore i o toj mogućnosti.

Sanaderova vlada, nakon što je zajedno s predsjednikom Mesićem naredila maksimalni angažman u potrazi za Gotovinom, ima na raspolaganju samo dva scenarija: da ga privoli na predaju ili locira te pomogne u njegovu prebacivanju u Haag.