Hrvatska saga o generalu Gotovini prijeti pretvaranjem u farsu, i što je najvažnije, tragediju do koje bi dovela odgoda pregovora s EU. Očito je da Vlada i politički državni vrh nisu uopće uspjeli shvatiti poruke koje im se šalju s više strana: Gotovinu treba uhititi ili pokazati čvrstu volju da se to učini. Od te »čvrste volje« zasada postoje samo naznake. Premijer Sanader je uspio pokrenuti državnu mašineriju od stanja prešutne kolaboracije s odbjeglim optuženikom Haškog suda do ambivalentne pozicije, koju može prekinuti, odlučno, samo državni vrh – Vijeće nacionalne sigurnosti i predsjednik države.

Što je to pozitivnoga učinio premijer Sanader? Malo pomalo mijenjao je političku atmosferu u kojoj je mjerilo domoljublja bilo iskazivanje prešutne solidarnosti s generalom Gotovinom, u političku klimu u kojoj je mjerilo hrvatskog domoljublja, u ovom trenutku, predaja bjegunca sua sponte. Posljednjim nalogom državnim službama da uhite Gotovinu Sanader i Mesić postavili su novi kriterij hrvatskog domoljublja: vrhunski domoljubni čin, u ovom je trenutku, uhićenje bjegunca koji ugrožava hrvatske nacionalne interese – ulazak Hrvatske u EU. Sanader je to, izgleda, shvatio. Posredno je korigirao i svog ministra Žužula, koji je pitanje izručenja Gotovine svodio na hipotetičko pitanje. Korigirao ga je tako, što ga je privolio na ostavku zbog drugog povoda, ali je kolateralna korist »samoinicijativne« Žužulove ostavke nesporna i očita.

Iz demagoških razdoblja, ili zbog političkog koristoljublja, neopravdano je Sanader dopustio skandaloznu izjavu predsjedničke kandidatkinje Jadranke Kosor da ne bi učinila ništa kada bi vidjela Gotovinu, jer ga »vjerojatno« ne bi prepoznala. Ako je to njima-političarima razumljivo jer se radilo o posljednjem činu borbe za predsjedničku vlast, to nikako nije prošlo nezapaženo onima koji motre na nas iz inozemstva. Sanader je dao ukloniti i provokativni poster s Gotovinom u Zadru, ali je stao na pol puta – i ništa nije rekao glede Gotovinine slike u Gradskom poglavarstvu i postera koji se pojavio na »privatnom« zemljištu.

napora« koje bi trebala činiti hrvatska vlada. Zbog svega toga ne smije nam biti čudno što nas u toj samoj EU doživljavaju s pomiješanim osjećajima. No danas je odlučan dan: sastat će se Vijeće nacionalne sigurnosti i ako to Vijeće ne kaže, izričito, da je uhićenje Gotovine nacionalni prioritet i kriterij hrvatskog domoljublja u ovom trenutku – tada možemo očekivati ono najgore, odgodu pregovora s EU. Unatoč tome što Sanaderovi europski ideološki saveznici drže da se Hrvatska »dobro drži«, ne treba smetnuti s uma da je politika EU uvijek rezultanta politika zemalja članica i da EU ne govori jednim glasom. Sada možemo samo žaliti, što Ustav EU nije ukinuo faktički veto, odnosno jednoglasje svih zemalja članica potrebno za donošenje odluke o proširenju, u ovom slučaju o pristupu Hrvatske EU.

No razmotrimo koje bi posljedice nastale, kada Vijeće nacionalne sigurnosti ne bi sa svoje sjednice poslalo »jaku poruku« o uhićenu Gotovine i spremnosti svih državnih tijela Republike Hrvatske da se dadu u potragu za njime i da sankcioniraju sve njegove suučesnike. Odgoda

pregovora poljuljalja bi, u prvom redu, samog premijera Sanadera i njegovu realističku politiku »korak naprijed, dva koraka nazad« (i obrnuto). Sanader bi postao plijen njegovih vlastitih saveznika koji dosada surađuju s njime. Jastrebovi koji su se premetnuli u golublje ruho vrlo

bi brzo odbacili svoje perje. Sanader bi doživio krah u vlastitim redovima i bio bi pometen sa scene. Naravno, to bi samo privremeno dovelo do jačanja desnice u Hrvatskoj, koja je promijenila dlaku, ali ne i ćud. Porasli bi konflikti i podjele u hrvatskom društvu, a ekstremisti bi postali glasniji i uz pomoć nezadovoljnika – ma tko oni bili – nezaposleni, prevareni radnici, nezadovoljni branitelji, ražalovani špijuni i žbiri, pokušali bi nametnuti Hrvatskoj ozračje državnog udara. Rezultati predsjedničkih izbora pokazuju da se najgori scenarij ne bi ipak dogodio: velika većina građana ipak podržava demokraciju, kakva god da ona jest danas kod nas. No svakako bi odgoda pregovora s EU dovela do krize u Vladi i do političke krize u zemlji koja bi rezultirala, u najmanju ruku, prijevremenim izborima. Oporba bi, nezasluženo, profitirala, a svi bi građani morali platiti ceh za kašnjenje Hrvatske za Europom, nestabilnošću i krizama koje bi mogle prerasti u otvorene sukobe. Vijeće za nacionalnu sigurnost nema baš lak zadatak: no to je sada, svima nama, naša posljednja šansa.