Usvoji li Vlada, a potom i Sabor prijedlog Ministarstva pravosuđa da se novim Zakonom o DSV-u stegovni postupci vode tajno, ostvarit će se davna želja prvog predsjednika DSV-a Ante Potrebice da stegovni postupci, ako se već moraju voditi, budu skriveni od javnosti. Tada je to spriječio Ustavni sud, ukinuvši Potrebičin Poslovnik kojim su stegovni postupci trebali biti tajni jer je važećim zakon o DSV-u bilo propisano da su sjednice DSV-a javne, osim pripremnog ročišta za pokretanje stegovnog postupka. U Potrebičinih pet godina suci su uglavnom bili »bezgrešni« i za nabrajanje svih stegovnih postupaka dovoljni su bili prsti jedne ruke. Malobrojni stegovni postupci, zahvaljući i upornosti novinara, ipak su bili javni. Najčuveniji stegovni postupak protiv tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujića, koji je razriješen zbog pojavljivanja na javnim mjestima sa sumnjivim tipovima, bio je školski primjer uklanjanja po političkoj narudžbi. Da je postupak bio zatvoren, to se ne bi znalo.

Upravo pod pritiskom javnosti, a zahvaljući i drukčijoj općoj društvenoj klimi, s promjenom vlasti početkom 2000. broj se stegovnih postupka pred novim DSV-om povećao deset puta. U četverogodišnjem mandatu tog saziva koji je pri kraju, podneseno je 55 zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka, i to osam 2001., 24 zahtjeva 2002., sedam 2003. i 16 prošle godine. Odbijena su 22 zahtjeva, izrečeno je deset novčanih kazni, pet prijavljenih sudaca sami su zatražili razrješenje, a samo su četiri kažnjena najtežom kaznom razrješenja s dužnosti. I sudstvo zbog toga nije propalo. Pet stegovnih je još u tijeku, u dva se slučaja iz 2001. i 2002. godine čeka završetak kaznenog postupka. U jednom je slučaju sudac oslobođen stegovne odgovornosti. Zanimljivo je da se radilo o sucu Zvonimiru Josipoviću iz Gvozda, kojem je DSV ovog tjedna na zahtjev USKOK-a skinuo imunitet zbog sumnje da je počinio kazneno djelo primanja mita.

Neizbježno se postavlja pitanje nije li se to moglo izbjeći da je DSV u stegovnom postupku bio predaniji i stroži prema osobi iz vlastitih redova. Da je u prijavljivanju grešnih sudaca i odlučivanju o njihovoj stegovnoj odgovornosti bilo manje birokratiziranja, oportunizma i kalkuliranja a više odlučnosti, da se unutar sudstva samog riješe nedostojnih sudaca – sudstvo bi time samo podiglo vlastiti ugled. U paničnom strahu od suda javnosti, o svojim bi grijesima oni ipak tajno odlučivali.

Ponovni pokušaj zatvaranja stegovnih postupaka bio bi korak unazad s velikim izgledima da se opet nasuče na Ustavni sud. Sudačka je dužnost javna, novac za rad sudova i za sudačke plaće osigurava se iz proračuna, iz džepova građana. Građani, osim što od sudaca očekuju da sude pošteno i zakonito, imaju pravo znati kada to ne rade sukladno danoj prisezi o časnom obnašanju dužnosti, u skladu sa zakonom i Ustavom. Zašto bi uopće suci kao državni dužnosnici bili privilegirani u grijehu i zašto bi se tajnošću stegovnog postupka čuvao njihov lik i djelo, ako to mogu sami najbolje spriječiti savjesnim radom. Ako tako ne rade, oni koji ih plaćaju to imaju pravo znati.