Nakon više od tri godine potrage za generalom Antom Gotovinom, hrvatska ga je policija odlučila pronaći. Taj se zaključak nameće poslije izjave glasnogovornika MUP-a Zlatka Mehuna da će policijske postrojbe sad pojačano nadzirati granicu i granične prelaze, ići u patrole kad posumnjaju gdje je generalovo privremeno prebivalište, te će, ukratko rečeno, pozorno obavljati svoj posao.

Problem je u tome što je MUP i do sada, od raspisivanja tjeralice za generalom Gotovinom, trebao raditi svoj posao punom snagom i brzinom. Izjavu koju je dao glasnogovornik MUP-a Mehun još je davno trebala dati njegova prethodnica, Zinka Bardić. Naravno, nije sve u izjavi, kod policijskog posla više se cijeni učinjeno, a manje najave u maniri političara.

Primjedbu da policija kasni još više možemo primijeniti na političare. Sanaderov i Mesićev nalog obavještajnoj zajednici i sigurnosnim službama trebao je doći ranije. Redovite sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost također, jer je riječ o nacionalnom interesu. Sad smo u situaciji - zbog važnog 17. ožujka - da trebamo jake političke i policijske poteze kako bi na europski dužnosnici povjerovali.

Tek poslije jasnog Sanaderova istupa, dio međunarodnih dužnosnika, možda i sama Carla del Ponte, povjerovali su da Hrvatska ne drži figu u džepu. Imali su razloga vjerovati u suprotno: kako novinar blizak predsjedniku Republike, ili kontrolor leta poznat po vezama s tajnim službama, može razgovarati s Gotovinom, dok ga cijeli policijsko-sigurnosni aparat ne može pronaći?! Iz perspektive ozbiljne politike, bez obzira gleda li se iz Bruxellesa, Londona ili Zagreba, to izgleda dosta neozbiljno.