Milan Bandić, aktualni zagrebački dogradonačelnik, političar je posebna kova. Bandić nije poseban samo zato što je jedan od najvažnijih lidera Socijaldemokratske partije, koja je, pod drugim imenom i u drugom političkom sistemu, regrutirala upravo pojedince koje je mogla osebujno »iskovati« za vlastite potrebe, nego poglavito zbog svog naročitog stila i načina ponašanja u vlasti. Protekli su dani i tjedni pokazali dio te Bandićeve posebnosti, koju čini talenat za podilaženje biračima, spretnost u partijskom radu i ogromna samopromotorska energija

Osim Bandićeve goleme samoreklame, pripremljene za nadolazeće svibanjske lokalne izbore, u prvi ga je red javnog interesa nenajavljeno gurnulo zagrebačko državno odvjetništvo, koje je, napokon, reagiralo na prijavak Udruge hrvatskih sudaca o dogradonačelnikovom medijskom pritisku na sudstvo. Tako bi, završi li sudski proces nezgodno po Bandića, on mogao postati Račanov »Žužul«, a možda i »Ferenčak«. I baš kad je izgledalo kako je Bandić ponovno u sedlu, političko mu se kljuse iznenada saplelo u mrežu vlastite, mutne prošlosti.

U svoje ime – ali ne zaboravljajući spomenuti Partiju – Bandić je zagrebačkim bespravnim graditeljima obećao kako im nitko neće rušiti kuće. Pozivajući se na socijalne uvjete u kojima žive pauperizirani žitelji predgrađa, od Peščenice i Kozari Boka, do Trešnjevke i Kajzerice, Bandić je u maniri Robin Hooda istakao kako on »neće dopustiti« da se sirotinja baca na ulicu.

Istodobno s akcijom za privlačenje siromaha – računice su pokazale da je riječ o oko četrdeset tisuća glasova – Bandić se još više iskazao na privlačenju bogatih Agramera i još bogatijih, luksuzu sklonih dotepenaca, da daju svoje povjerenje njemu i Partiji. Organizacija skijaškog veleslaloma na Sljemenu, vrijedna šezdeset milijuna kuna, okupana pjenušcem i nahranjena lososom za VIP uzvanike, trebala bi značiti bingo na izbornom lotu kojeg ispunjava građanska, imućnija populacija. Zamaskirana u nacionalni skijaški interes, potpomognuta likovima Ivice i Janice, skupa megalomanska ideja pretvaranja Sljemena u St. Moritz, dolazi na svoju političku naplatu. Ubire je, dakako, Milan Bandić, koji Sljeme toliko voli da tamo svake subote ujutro uporno pješači, ne bi li dokazao da je purger, Agramer, pravi član Degenova Kluba Zagrepčana, u kojem se okupljaju ponekad i oni koje muči provincijsko podrijetlo.

Treća predizborna tema kojom Bandić puni medije, jest tunel kroz Medvednicu. Doista, nakon što su ekolozi potvrdili da je vrh planine, Sljeme, ugrožen instalacijama za umjetni snijeg i drugim tehnološkim dostignućima nužnim za organiziranje međunarodnog ski kupa, potrebno je napraviti prometni kaos u njezinom podnožju. Tako barem kažu stručnjaci, ali oni nemaju veze s predizbornom kampanju.

Uspjesi se nižu i na unutarstranačkom planu. Nakon što ga je anketa, koju je SDP, kako bi opipao biračko tijelo, proveo krajem 2004, nije bilo dvojbe da će se Bandić natjecati za gradonačelnika u ime Račanove stranke. Posve je deklasirao trenutačnu gradonačelnicu, Vlasta Pavić, čiji su dani možda odbrojani. Nije ga uspjela demantirati oko bespravne gradnje, nije se nametnula oko sljemenskog skijanja, pa čak nije iznijela ni jednu megalomansku ideju ravnu Bandićevima. Naprosto, gradonačelnica je posljednjih mjeseci, više nego ikada, samo obnašateljica dužnosti Milana Bandića, rođenog gradočelnika. Tako to sve više vide i mediji.

Na međustranačkoj političkoj sceni, Bandić je briljirao. Usprkos HNS-u, koji je na to mjesto bio pretplaćen, Bandić je vodio izborni stožer Stipe Mesića u Zagrebu. Zajedno su obilazili tržnice i kavane, Mesić je obećavao da će se prihvatiti gospodarstva, dok se Bandić smješkao. Sada će biti obrnuto: Mesić će se smješkati, a Bandić će obećavati tunele, poslove, legalizaciju bespravnih kuća i brigu za malog čovjeka. Deal je sklopljen i potvrđen; uostalom, nije li Mesiću prva izjava poslije izbora da više neće biti neutralan i da će se tako ponašati na lokalnim izborima.

HNS, ta stranka krupnih kapitalista lijevog usmjerenja, koja upravo proždire liberalne priljepke Joze Radoša, davno je već proglasila Milana Bandića svojim neprijateljem broj jedan. Ne samo da im je preoteo Mesića, nego je sredio Srećka Ferenčaka, svog najvećeg konkurenta u gradskom poglavarstvu. U tome je imao podršku svog nominalnog šefa, Račana. Ferenčaka nije spasilo ni to što je također odani član Mesićeva izborna stožera, niti što je jedan od deset HNS-ovih političara koje javnost uopće poznaje.

Odnos Račana i Bandića sve je zanimljiviji. Nakon što ga je delegirao kod Mesića, s kojim je SDP konačno dobio predsjednika Republike (ili barem njegovu osminu, dijeleći ga s drugima), Račan u nekoliko važnih slučajeva nije podržao napade na njega unutra Partije. Dobar primjer za to je slučaj ravnatelja bolnice Sveti Duh, gdje je kraći kraj i drugarsku kritiku primila Željka Antunović, Račanova zamjenica koja Bandića nimalo ne voli. U slučaju bespravne gradnje, Račan također nije prigovorio Bandiću.

Zato je sudski proces, koji će se protiv Bandića voditi na zahtjev državnog odvjetništva, neočekivana smetnja s dalekosežnim posljedicama. Za očekivati je kako će se buka sada dići iz središta moći koji Bandića ne trpi. HNS će udariti svom silinom, jer ne mogu zamisliti još četiri koalicijske godine s Bandićem. Unutar Partije, dosta je onih koji će nastojati diskreditirati svog najjačeg zagrebačkog političara i jedinog među njima koji je u stanju obećati baš sve.