Novi list: 12. 02. 2005.

Političke igre skrivača oko Ante Gotovine

Dok se čeka odluka o Hrvatskoj i dok traje lov na Gotovinu, mnogi se prisjećaju neuspješne potrage za »krvnikom iz Lyona« Klausom Barbiejom, kojeg je tražila Francuska, a prikrivali su ga Amerikanci i Britanci

Piše: Branko Podgornik

Pritisak EU na Zagreb zbog Ante Gotovine polako se približava iracionalnim razmjerima jer se sumnja da ponašanje tog bjegunca može kontrolirati ne samo netko u Hrvatskoj, nego i faktori u drugim državama. Pritom, najčešće se spominje Francuska, ali nisu isključene ni treće zemlje.

Državne granice nikada nisu bile tako propusne kao danas. Cijeli taj slučaj ne može se svesti samo na pitanje što će učiniti hrvatske vlasti da bi otkrile bjegunca, nego što će poduzeti i ostale države, kako bi se otklonila sumnja u to da Hrvatsku, preko Gotovine, možda netko pokušava ucjenjivati.

Mnogi se ovih dana prisjećaju da Gotovina nije jedini bjegunac za kojim je međunarodna zajednica tragala dugo i gotovo bezuspješno. Dovoljno je poučna već i potraga za nacističkim zločincem Klausom Barbiejom, poznatim »krvnikom iz Lyona«. Tog dužnosnika nacističke tajne službe Gestapo Francuska je dugo tražila, ali ga je dobila tek četiri desetljeća nakon što je u Lyonu počinio teške zločine protiv čovječanstva.

Poslije 1945. Klaus Barbie je pod čudnim okolnostima izbjegao ruku pravde i sve do 1983. živio je, po drugim imenom, u Boliviji, kada je konačno izručen Parizu. Godine 1987. osuđen je u Lyonu na doživotni zatvor, u kojem je i umro 1991. Tek tada je izašlo na vidjelo zašto se Barbie mogao tako uspješno skrivati.

Istina tek nakon smrti

Barbie je poslije Drugoga svjetskog rata uspio pobjeći iz Njemačke uz pomoć Amerikanaca. Na kraju rata otkrio im je strateški važnu informaciju da Rusi kopaju uran u Češkoj, u trenutku kada je atomsku bombu imao samo SAD i kada se SSSR pretvarao u američkog neprijatelja. Godinama poslije, Barbie je radio za američke i britanske tajne službe koje su ga i skrivale, jer su ga koristile za borbu protiv komunizma. Njegovim »znanjem i uslugama« desetljećima su se koristili i diktatorski režimi u Boliviji i Peruu, radi represije nad vlastitim narodima. Kad je 1983. napokon izručen Francuskoj, Washington se službeno ispričao Parizu.

Sva je sreća što SAD i Britanija nisu tražile od Francuske (ili Njemačke) da uhite Barbieja i predaju ga pravosuđu, kao uvjet za pristupanje tih zemalja nekim međunarodnim organizacijama. Bila bi to cinična ucjena. U ono doba, međutim, ljudi to ne bi mogli znati, jer je istina izašla na vidjelo tek devedesetih godina, kada je Barbie već bio mrtav.

Slučaj Gotovine i Barbieja ne može se izjednačiti, jer su proizvod različitih okolnosti. Ovdje ih povezuje ponajprije podatak da su (bili) bjegunci za kojima međunarodna zajednica neuspješno traga. Ne može se unaprijed tvrditi da neki svjetski faktori štite Gotovinu, ali u situaciji kada nema dovoljno informacija, ne može se tvrditi da je on samo u Hrvatskoj i nigdje drugdje. Nijednu mogućnost ne treba isključiti, s obzirom na poučne slučajeve iz prošlosti.

Del Ponti britanske informacije

Neobično je što Carla del Ponte u javnim izjavama ne uzima u obzir nijednu drugu mogućnost osim da je Gotovina u Hrvatskoj, ili samo pod hrvatskom kontrolom. To govori glavna tužiteljica koja, paradoksalno, nema »svojih« informacija, odnosno nema svoje tajne službe. Njih imaju sve države, pa i članice EU. Glavna tužiteljica zna ono što joj kažu države. Nije nepoznato da se uglavnom oslanja na informacije iz Britanije, koja je prije dva tjedna i pokrenula pritisak EU na Hrvatsku radi uhićenja Gotovine. Još je čudnije što članice EU – koje sada najviše pritišću Zagreb – tvrde da početak pregovora Hrvatske ovisi o ocjeni Carle del Ponte. Čini se da se na njezina leđa svaljuje prevelika odgovornost. Kad je o širenju EU odlučivala jedna pravosudna institucija, poput Haškog suda? Koliko je poznato, o širenju odlučuju političari, odnosno članice Unije. Oni koji tvrde suprotno, zapravo, politiziraju jednu pravosudnu instituciju, nastoje joj pridati političku ulogu. Preciznije rečeno, neke države izbjegavaju javno iznositi svoje stavove i interese, pa se nastoje prikriti iza Del Ponte.

Neovisno o mogućim političkim igrama u svijetu oko Hrvatske i Gotovine, hrvatskoj Vladi ne preostaje drugo nego u potrazi za Gotovinom učiniti sve što može, jer drukčije ne može uvjeriti svijet da su barem njezini napori iskreni.