Jadranski hoteli, unatoč državnim mjerama za sprečavanje odljeva nekretnina, idu opet u rasprodaju. I to ispod svake cijene! Iako je riječ o onim iskličnim, one pokazuju kako se u Hrvatskoj ne cijene vlastita dobra – ni kulturna, pa ni materijalna! Paradoksalno je obaranje cijena tih atraktivnih objekata u trenutku kad se na svjetskoj burzi nekretnina njihove vrijednosti vrtoglavo penju

Koliko god pričali o potrebi da se zauzda rasprodaja nekretnina u Hrvatskoj te o zaštiti tih ostataka »obiteljskoga srebra«, u kojoj ne sudjeluju samo osiromašeni pojedinci nego i država (je li i ona dospjela na prosjački štap pa je na to primorana?), ona se uza sve predložene zaštitne mjere nastavlja, pogotovo na Jadranu, na kojem atraktivnost lokacija svakim danom sve više raste. To pak znači da se i cijena nekretnina na tom području vrtoglavo penje te je mudrije pričekati da dosegnu primjereniju visinu nego sve rasprodati budzašto. No treba li uopće sve rasprodati?

Oni kojima je obiteljski grunt i ruševina na njemu (ili tek zapušteni stari kameni objekt što ga nije moguće održavati) tek posljednja nada za preživljavanje – nakon što su u najboljim godinama (u vrtlogu privatizacije i kapitalizacije) za svagda ostali bez posla ili su otpremljeni u mirovinu s mjesečnom naknadom za minuli rad, koja im ne osigurava ni minimalne uvjete za koliko-toliko dostojan život – zapravo i nema druge. Pitanje je samo mogu li više čekati da cijene još skoče.

Kad je, pak, država u pitanju, tu bi stvari trebale stajati malo drukčije, premda njen inozemni dug raste i blagajna je sve praznija, možda i zbog krive strategije, pogrešnih poteza, ali i loših procjena. No rasprodaju nekretnina (u koje se ne ubrajaju samo otoci, poljoprivredno i šumsko zemljište, nego i kuće, vojarne, hoteli, tvornice i sl.), što ih raznim propisima, uredbama i zakonima država sad pokušava zaštititi od preranog odlaska na bubanj, potiče baš ona sama, i to preko Fonda za privatizaciju (i prije nego što su provedene revizije brojnih sumnjivih »pretvorbenih« privatizacija, koje su se nesmetano zbivale bez obzira na to tko je u danom trenutku bio na vlasti).

Eto, tako je minuloga tjedna Hrvatski fond za privatizaciju objelodanio u medijima još jednu takvu rasprodaju (dionica), odnosno privatizaciju nekoliko hotelskih kompleksa na sve atraktivnijoj i poželjnijoj jadranskoj obali. Riječ je o dioničkim društvima Adriatic u Splitu (Hotel Marjan), HTP Korčula u Korčuli (hoteli Marko Polo, Liburnia, Korčula i Park, te popratni objekti) te Hoteli Maestral u Dubrovniku (Adriatic, Vis, Splendid, Uvala i Komodor – imena u natječaju nisu navedena).

Iako bi se još niska početna cijena Hotela Marjana u Splitu (koji je na iznimnoj lokaciji – u srcu Dalmacije) od 57,5 milijuna kuna »mogla pravdati« time što mu je neboder izvan funkcije (uništiše ga prognanici), a ona za korčulanski hotelski paket od približno 93 milijuna kuna mogla prikazati relativno »povoljnom« u usporedbi s procijenjenom minimalnom vrijednošću dubrovačkoga lapadskog kompleksa Maestrala – što iznosi samo 72 milijuna kuna, dakle ni deset milijuna eura – sve se to čini izvan pameti.

To više što su vrijednosti tih hotela određene na bazi vrijednosti temeljnog kapitala koji je procjenjivan početkom devedesetih, dakle u ratnim godinama kada je bio totalno podcijenjen. Još jedna nevjerojatna okolnost zbila se i poslije. Temeljna vrijednost kapitala za neke od tih turističkih objekata i dalje je opadala (iako se u njih i izdašno ulagalo), unatoč tome što je vrijednost zemljišta i građevina, čak i onih ruševnih, neprekidno rasla. U čijem interesu?

Usredotočimo se, međutim, na Dubrovnik, čiji se hotelski kapaciteti rasprodaju u bescjenje, na Dubrovnik koji postaje, kako se najavljuje, središte svjetskoga jet-seta, na Dubrovnik koji je već prošle godine uvršten u sam vrh top ljestvice svjetskih turističkih odredišta, na Dubrovnik u kojemu je cijena četvornog metra stana u derutnoj građevini dosegla 7000 eura, a i dalje se penje, na Dubrovnik u kojem bi kuće (a vjerojatno i hoće) kupili i John Malkovich, i Carolina od Monaka, i Elton John, i Yoko Ono, i Rio Ferdinand, i Roman Abramovič, na Dubrovnik koji je prošle godine proslavio 25. obljetnicu upisa na Unescovu listu svjetske baštine te je primljen u Europsku udrugu povijesnih gradova i regija, stoga će sljedeće godine biti domaćin međunarodne konferencije »Baština za budućnost«... E, taj se Dubrovnik opet razbaštinjuje, i to za – sitniš!

Koliko god (nepunih) deset milijuna eura za pet hotela nekome (tko ne zna ili se pravi nevješt) izgledalo i dostatno, svakome tko se imalo »kuži« u nekretnine jasno je da se oni prodaju ispod svake cijene. Jer vile se danas u Dubrovniku prodaju za pet milijuna eura, a u slučaju Hotela Maestrala svaki hotel u prosjeku za malo manje od dva milijuna. Iz tog je hotelskog portfelja godine 2000. samo vila Splendid prodana za dva milijuna maraka (dakle oko milijun eura). A gle čuda, hotel Exscelsior, gotovo istodobno, za milijun maraka (dakle pola milijuna eura)!

Protiv te privatizacije tada je bila i ministrica turizma – tražila se revizija, a sve se zataškalo. Novi je vlasnik neke uglednike potom prošetao po britanskome dvoru, a onda svoj hotelski lanac u Dubrovniku proširio na hotele Bellevue, Kompas i Palace, potonji iz kompleksa Maestrala (otkupljen na rate).

Neki su od dubrovačkih hotela prodani i preprodani (poput Libertasa), neki spomenički uništeni su adaptacijama stranih ulagača (Pucić i Imperial), neki možda čekaju da cijena opet poraste da bi prije adaptacije bili preprodani (Belvedere), a preostali kao da ovoj državi ne trebaju, kao da su joj balast – iako će sutra u toj svjetskoj turističkoj meki ostvarivati bajoslovne prihode – te odlaze na dražbu s niskom početnom cijenom. Ne rasprodaje li se tako posljednje baštinjeno dubrovačko blago, ono hotelsko, u čijem su nastajanju sudjelovali i oni koji za godinu dana (toliko se u uvjetima natječaja traži zadržavanje zaposlenika, a na isti se rok onemogućava i preprodaja objekata!) mogu završiti na ulici ili u mizernoj mirovini kako bi omogućili »ulagačima« da se za istu godinu ili dvije na njihov račun obogate? Hoće li se tako napuniti državna blagajna? Neće, kao ni dosadašnjom rasprodajom! Čemu onda sve to?