Nekoliko tiskanih medija objavilo je potkraj siječnja 2005. kraću vijest da nakon pobune zatvorenika u Rijeci, za šefa riječkog zatvora privremeno dolazi splitski upravitelj Mirko Bistrović. Za Bistrovića se bez objašnjenja navelo »da je umirovljen 1992. godine, dok je bio u punoj radnoj snazi...« NL objavljuje razgovor s Bistrovićem pod samohvalnim naslovom »Za šefovanje u zatvoru ostavio sam mjesto predsjednika općine«.

Vijest sama po sebi i ne bi zasluživala osvrt da nije posrijedi jedan od najgorih progonitelja hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika osamdesetih godina prošlog stoljeća u zloglasnoj kaznionici u Lepoglavi. Premda iz tih razloga umirovljen 1992 godine, njega izvlači iz anonimnosti članstvo u stranci Vesne Pusić, na čijoj je listi svojedobno izabran za načelnika općine Bednja u Hrvatskom zagorju, a zatim neobjašnjiv postupak bivše SDP-ove ministrice pravosuđa Ingrid Antičević Marinović, koja Bistrovića imenuje upraviteljem splitskog Okružnog zatvora Bilice 2002. godine.

Sve bajke o reformi hrvatskog pravosudnog i penalnog sustava postaju neostvaren san, zbog toga što na ovakvim grubim personalnim previdima i promašajima, bivša SDP-ova i sadašnja HDZ-ova vladajuća granitura gube bilo kakvu vjerodostojnost. Ne teba zaboraviti da Hrvatska ovakvim postupanjem gubi na vjerodostojnosti i kao potpisnica Konvencije EU o ljudskim pravima, kojm se zabranjuje tortura i ponižavajući postupci, kao i rad u službi onima koji su kršili te odredbe.

U ime znatnog broja bivših političkih zatvorenika koje poznam i koji su zgroženi takvim kadroviranjem ministrica pravosuđa Marinović i Škare Ožbolt, prosvjedujem i poručujem da nećemo nikada pristati na laž i prešućivanje pune istine o protagonistima komunističke strahovlade i zlostavljanjima hrvatskih i drugih političkih zatvorenika, a najmanje na njihovu faktičnu rehabilitaciju, u čemu se SDP-ova i HDZ-ova vlast potpuno podudaraju. Premijer Sanader morao bi znati da će ga pristajanje na takvu vrstu laži o akterima represije iz doba komunističke Jugoslavije dovesti dotle da će i ono dobro i pozitivno u njegovim nastojanjima na kraju propasti. Demokracija znači prije svega ne lagati.

Mirko Bistrović se danas više »ne sjeća« hrvatskog političkog zatvorenika Janjka Sarajlića kojeg je zlostavljao četiri godine u lepoglavskom zatvoru. Zatvarao ga je u više navarata u samice, jednom prigodom 20 dana samo zbog napisane hrvatske himne na komadu papira u džepu.

Nakon najnovijeg razvoja događaja vezanog uz dolazak Bistrovića u Rijeku, dužan sam radi obrane časti i dostojanstva bivših hrvatskih političkih zatvorenika pred hrvatsku javnost još jedanput iznijeti neke od cijelog niza užasavajućih postupaka u Lepoglavi, i to baš u vrijeme do je načelnik službe osiguranja bio Mirko Bistrović, jedan od najodgovornijih za teške patnje i stradanja zatvorenika u Lepoglavi.

U veljači 1983. u Lepoglavi dolazi do brutalnog bezrazložnog premlaćivanja albanskog intelektualca Hilmija Muzaqija, osuđenog na 8 godina zatvora, nakon čega, u znak solidarnosti 40 albanskih političkih zatvorenika u Lepoglavi 12 dana štrajka glađu i odbija zatvorenički rad. Zatvoreniku Skenderu Berishi tada je zatvorska straža slomila ruku. Šukri Osaj, prisiljavan da potkazuje albanske političke zatvorenike u Lepoglavi, u siječnju 1982. godine u znak protesta skače sa zatvorskog tornja visokog 12,65 m prilikom čega je slomio obje noge i rebra.

Demiri Mendu dva puta pokušava izvršiti samoubojstvo, jer mu zatvorska uprava Lepoglave odbija posjet djece, jer ne želi potkazivati političke zatvorenike. Profesor engleskog jezika Din Ahmetaj biva zatvoren u rujnu 1983. godine sa mnom tri dana u samicu samo zato jer smo se pozdravili na zatvorskom krugu. Više puta dogodilo se je masovno akutno trovanje hranom Albanaca u Lepoglavi radi čega su mnogi u opasnosti za život bili prevoženi hitnim kolima u varaždinsku bolnicu.

Zbog pisanja žalbe albanskom političkom zatvoreniku Halitu Osmaniju oba smo zatvoreni 20. srpnja 1984. godine na po 20 dana samice.

O progonima i mučenjima hrvatskih političkih zatvorenika u Lepoglavi, koja su bila još okrutnija od ovdje opisanih, trebao bih znatno više prostora. Ipak, želim napomenuti, da je represija nad Hrvatima išla toliko daleko, da su nas kažnjavali višetjednim samicama, izolacijama i mračarama samo zbog naših zahtjeva za primanjem vjerskih sakramenata, literature ili običnih uskrsnih i božićnih čestitki. Uskraćivali su nam posjete, pakete s hranom, izlazak iz zatvorskog kruga itd.

Nekim hrvatskim političkim zatvorenicima (Tomo Dumančić, Stjepan Lugarec, A. Znaor i dr.) bilo je uskraćeno čak i elementarno pravo na adekvatno liječenje, te je to bio jedini razlog zašto su Stjepan Lugarec 1979. godine i Tomo Dumančić 1981. godine, relativno mladi, umrli u Lepoglavi(njihovi mučitelji, koji su nad njima izvršili paklenu fizičku torturu, danas su ugledni namještenici i državni službenici, odnosno vlasnici privatnih agencija u Zagrebu). Vlado Gotovac bio je iscrpljen i bolestan, bolovao je od kolapsa i problema s jetrom, ali nije imao čak ni pravo na bolovanje kada bi mu pozlilo.

Zbog pisanja predstavke tadašnjem Predsjedništvu Jugoslavije na Dan pobjede nad fašizmom 9. svibnja 1984. petnaest hrvatskih političkih zatvorenika stavljeno je u višemjesečne izolacije ili samice, bilo tučeno i batinano (Tonči Marinković iz Bola kolima hitne pomoći prebačen u varaždinsku bolnicu zbog tjelesnih ozljeda glave). Marko Dizdar i Ante Prpić proveli su u izolaciji od ostalih zatvorenika po dvije godine.

Je li potrebno uopće napomenuti da za sva ova zlodjela do danas nitko u Hrvatskoj nije odgovarao (Bistrović i dr. su još napredovali i postali političari), osim što je zatvorski liječnik M. Stanković zvan »Srbin« sam presudio skokom u smrt s prozora lepoglavske kaznionice 1990.

Izvještaj Amnesty International o zatvorenicima savjesti u ondašnjoj Jugoslaviji za 1985. godinu detaljno je naveo ova i druga zlostavljanja hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika u spomenutim hrvatskim kaznionicama . »New York Times« je u travnju 1986. godine napisao da su jugoslavenski zatvori i kazne za političke delikte najstroži od svih zemalja Istočne Evrope.

Kardinal Franjo Kuharić izazvao je svjetsku senzaciju kada je za vrijeme uskrsne propovijedi 19. travnja 1987. godine progovorio o mučenjima i zlostavljanjima u lepoglavskoj kaznionici, pročitavši dijelove pisma samih zatvorenika i uputio poruku vlastima »da se nada da neće štititi zloporabe onih koji zlorabe svoju vlast nad čovjekom«.

Barbarski potez bivše Račanove ministrice pravosuđa Ingrid Antičević Marinović o imenovanju Bistrovića i dr., predstavlja prvorazrednu provokaciju i poziv na povratak u strahovladu. U ime velikog broja hrvatskih političkih zatvorenika pozivam sadašnju ministricu Vesnu Škare Ožbolt i premijera Sanadera, da isprave SDP-ove opozovu iz državne službe Mirka Bistrovića i sve one koji su bili dio represivnog sustava radi očuvanja komunističkog poretka, ali i da izbjegnu zamku da mogućim zabranama simbolike desnog totalitarizma, rehabilitiraju protagoniste, laži i zločine lijevog totalitarizma u Hrvatskoj, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.