Zaista, Protuobavještajna agencija našla je zanimljiv način dodatnog sufinanciranja svoje djelatnosti. Javno objavljivanje zapisa nastalih tajnim snimanjem moglo bi se nakon ovog početnog koraka još više komercijalizirati, pa valja očekivati da će iz svoje prebogate fonoteke Turek, Karamarko and co. izdati nosač zvuka, recimo, »remake« hita »Bijelog dugmeta« »Ima neka tajna veza«. I da to, osim glazbenih kritičara, ne primijeti nitko: niti predsjednik Republike, niti premijer, niti državni odvjetnik, niti Vijeće za građanski nadzor tajnih službi, niti saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Uostalom, postoji li uopće u Hrvatskoj razlika između diskografije i državne tajne?

Specijalni rat obavještajnog podzemlja protiv građana ove zemlje tako se nesmetano nastavlja, iz epizode u epizodu, iz tjednika u tjednik, iz uvjeravanja u uvjeravanje svih u njega uključenih kako su upravo oni »dobri momci«. Na djelu je »strogo kontrolirani kaos« u kojemu je javnost uvijek žrtva, jer se upiranjem prsta u one »loše« njome manipulira zbog nekog, samo špijunima poznatog »višeg interesa«. I nitko iz državnog vrha, niti jedna osoba ili institucija, nije u stanju stati na kraj toj igri čak niti onda kada se ona javno trži, kada tajni poslovi postaju javnom robom, i to s cijenom. Ako političarima odgovara da se na ovim prostorima agenti igraju klauna zbog njihovih međusobnih nadmetanja, ako je policija involvirana u cijelu igru a pravosuđe inertno i nesposobno primijeniti zakone da ne bi povuklo mačka za rep, zašto ne reagira novinarski ceh tražeći da se stvari hitno do kraja istjeraju na čistac?

U cijeloj priči upravo su novinari najprozvaniji i najosramoćeniji, pa bi, logikom stvari, trebali dići galamu do neba i, ako domaće nebo ostane gluho, trubiti u sve svjetske eustahijeve trube političke i profesionalne moći. Nažalost, ni HND nije ostao čistih ruku od umiješanosti u cijelu rabotu, proglasivši prošle godine slavodobitnikom svoje godišnje nagrade intervju s Antom Gotovinom, koji je novinarstvo jednako toliko koliko su Malićeva trčanja po telefonskim govornicama i kontakti sa stanovitim Loomsom neobavezna čavrljanja. Oni koji su nevini oklevetani kao »državni neprijatelji« i čije su obitelji patile zbog obavještajne torture prvi bi trebali biti ti koji će zahtijevati sveobuhvatnu neovisnu istragu na najvišoj razini, a ne delegirati to pravo Ivanu Jarnjaku, koji je ostao zapamćen kao ministar nalogodavac prisluškivanja novinara.