Hrvatski političari uživaju u zaostajanju Hrvatske, jer jedino u tom slučaju mogu izgledati naprednima. Ne u zaostajanju za nekom nametnutom road mapom nego za suverenitetom vlastitog razvoja. Ono o čemu se ne raspravlja tako često, ili uopće, jest strateško stanje nacije. Ima li njezina elita realne vizije svojih i državnih mogućnosti? Prosvijetljeni realizam je ovdje rijetka pojava i ne treba se nadati da će se vladajući sami proglasiti nemoćnim pred novim činjenicama.

I "romantični reakcionar" Churchill i "revolucionarni reformist" Attlee su nakon Drugog svjetskog rata spoznali ono što se više ne može, odnosno da Ujedinjeno Kraljevstvo više nije u stanju biti vodeća svjetska sila. Čitava nacija je došla do zaključka da je jedno povijesno razdoblje završeno. Među takve vođe "prosvijetljenog realizma" spadaju i Brandt zbog hrabrosti da prizna odgovornost Njemačke za užase genocida, i Gorbačov koji je shvatio da već jednom treba završiti hladni rat.

Jedino mjerilo za nju su izbori u začaranom krugu, pa su oni stoga političari samo u odnosu jedni na druge, a ne u odnosu na postojeće probleme nacije.

Kod nas se svaki politički neuspjeh vođenja zemlje nagrađuje mjestom u Saboru. To ne bi bio tako veliki problem da neuspješni istoga kova i dalje ne ostaju na vlasti. U SAD-u je Strom Thurmond bio pola stoljeća u politici, a u 101. godini, šest mjeseci prije smrti, još je djelovao kao senator. Ali on nije upravljao državom. Političari su sagradili takva pravila igre u kojoj samo oni mogu imati šansu za ekonomsku budućnost.

Ne postoji konsenzus o potrebi za kadrovima koji će odgovoriti izazovima vremena. Sve se rješava unutarstranački i u okviru koalicijske, a ne nacionalne odgovornosti koju zamjenjuje "europska" odgovornost koja — na što kao manjkavu argumentaciju s pravom upozorava HSP — jednom tvrdi da je europski imati Ministarstvo za europske integracije, a drugi put da to nije europski. Što je europsko?

Tu nema doktrine, nema strategije. SDP smatra da je to stoga što HDZ nema kadrova. O tome govori ekspresni izbor Kolinde Grabar-Kitarović na mjesto ministrice vanjskih poslova. Umjesto da se raspravilo ima li ta prevoditeljica i tajnica, koju bivši šef Sanader ocjenjuje gotovo kao Kissingera ili Brzezinskog, ikakve međunarodnopolitičke vjerodostojnosti, diskusija se vodila o (ne)potrebi spajanja dvaju ministarstava. Je li itko ikada pročitao neki njezin članak o bilo kojem svjetskom problemu? Čime se afirmirala u vanjskopolitičkoj analitičkoj zajednici? Sve je njezino znanje riješeno padobranskim imenovanjem za ministricu Europskih integracija, a potom sada za ministricu vanjskih poslova. Što su sve morale napraviti Madleine Olbright i Condoleezza Rice da dobiju takvu poziciju? Na žalost, od takvog hokus-pokus materijala građena je većina Sanaderovih pigmalionskih kadrova i logično je da njegova vlada ide nizbrdo. Vesna Pusić je u pravu kad predlaže da dužnost ministra vanjskih poslova radije obnaša premijer Sanader.

Usprkos optuživanju HDZ-a, ni opozicija ne može ponuditi drukčiju kadrovsku politiku. I onda se ne treba čuditi osvježenju u liku Borisa Mikšića, kojega kao novaka ta politička kasta zdušno odbacuje. Woodrow Wilson, jedan od najznačajnijih američkih političara, prije nego što je postao predsjednikom države politikom se bavio samo dvije godine. Trag njegovih ideja i danas je vidljiv u američkoj politici.