Od Ciganina do građanina, mogao bi se sažeti predsjednički put Stjepana Mesića između dviju inauguracija na Markovu trgu.

I jedna i druga prisega, koliko god se drastično razlikovale po svome značenju, bile su upečatljive. Prva je označila prekid s autizmom i despocijom njegovanima za Franje Tuđmana, a druga je, koliko god na prvi pogled bila mlačnija, razvodnjenija i manje emocionalno nabijena, ipak svjedočila o definitivno nekoj drugoj Hrvatskoj. Za razliku od Martina Luthera Kinga, kojeg je zazivao u svojoj besjedi, Stjepan Mesić na pragu je ozbiljenja svog osobnog sna. Kada se, praktički, samokandidirao 2000., njegova je misija izgledala poput one Petra Pana. Pobijedivši i svoj bivši, u metastazama ogrezli HDZ, i svoje tadašnje oporbene nazovi sudruge, koji su favorizirali na sve moguće i nemoguće načine Dražena Budišu, Mesić se, samoinicijativno, odrekao Tuđmanovih carskih ovlasti. No, ni to nije sve!

Kada je nemušti lenjinko Račan kao premijer »štekao«, pokušavajući se udvoriti najmračnijoj proustaškoj desnici, Mesić se pokazao predsjednikom od formata, ne libeći se umiroviti generale koji su se, naizgled, »pokušavali« iz odora baviti politikom, forsirajući teren za mogući vojni udar. Sam je suprotivom ustao i kada su vladajući »lijevi« i bijesni »desni« režali na Haški sud. Tada ga je rigidna frakcija sinjskih alkara proglasila Ciganinom, prijeteći njegovim očima crnim vranama. Da je samo tim ušljivcima odbrusio, kada su mu na koljenima došli moliti novce nazivajući ga »Njegovom Visosti«, kako je njemu, Božjem Čovjeku, Romu, i čador dovoljan, ispunio bi svoje poslanje i povjerenje onih koji su mu darovali svoj glas.

Analizirajući drugi nastupni govor Stjepana Mesića mnogi su prečuli njegov kraj u kojem se zaista moglo čuti nešto što bi se moglo prevesti kao Kingov »I have a dream!« To je bilo nešto poput »Milijunaša«, Predsjednikove zahvale publici koja ga je, neposrednim biranjem, dovela na vlast. Taj Mesićev naglasak da će, osim o onome na što ga obavezuju Ustav i prisega, u svom sljedećem mandatu voditi jednako tako računa i o nepisanim interesima i volji građana, ipak je povijesni iskorak za hrvatsku demokraciju. Mesić se nije zakleo, kao neki nekada, Naciji, Domovini, Vjeri, ili Apstraktnom Četvrtom, već je kleknuo pred Njegovim Veličanstvom, građaninom. Onim, u pravilu, poniženim, ugroženim i obespravljenim »citoyenom« bez kojega nema, ne može i nigdje u svijetu nikada nije bilo demokracije. To jučerašnje zazivanje i poklonstvo hrvatskom građaninu Kaneu Stjepana Mesića najveće je i najteže predsjedničko obećanje i obaveza koje si je sam izabrao. Uspije li u svom naumu, moći će reći da je Dream postao Rosebud, pupoljak.

Tako mu Bog pomogao!