Podaci o nepovoljnim referencama hrvatskoga gospodarstva već su manje-više poznati te ih nije potrebno opširnije obrazlagati. Ipak, da se podsjetimo: vanjski dug oko 27 milijardi dolara, više nego dvostruki uvoz u odnosu na izvoz (6 prema 13 milijardi američkih dolara u 2003. godini), precijenjenost kune u odnosu na dolar i euro, previsoka proračunska potrošnja, niska proizvodnost rada u odnosu na razvijene zemlje... Jedina dva indikatora koja, promatrana zasebno, odudaraju od crne slike stanja jesu niska stopa inflacije (2003. godine je bila 2,5 posto) i relativno visoka stopa rasta društvenog bruto proizvoda (2003. godine je bila 4,3 posto, a predviđa se da će u 2004. biti oko 3,7 posto). Međutim, kada se oni dovedu u vezu s ostalim indikatorima i kada se analizira na kojim pretpostavkama su ostvareni, onda blijedi i njihova pozitivnost. Naime, navedeni podaci o stopama gospodarskog rasta u 2003. i 2004. godini, uspoređeni sa stopama rasta iz prethodnih godina (primjerice 2002. je iznosila 5,2 posto) pokazuju silaznu putanju tog rasta. Taj trend nije začuđujući ako se ima na umu na koji način su ostvarene relativno visoke stope rasta za vrijeme Račanove vlade (2000.—2003.). One su prije svega plod velikih ulaganja u izgradnju autocesta i u potrošna dobra (u tome prednjači kupnja automobila). Budući da su i jedna i druga ulaganja u najvećoj mjeri omogućena zaduživanjem države, banaka i građana, normalno je očekivati usporavanje rasta u tim sektorima gospodarstva. Jedina svijetla točka jest porast turističke djelatnosti (njezin udio u gospodarskom rastu 2003. godine bio je oko 14 posto). Taj porast u posljednje dvije godine bio je značajan i, prema predviđanjima stručnjaka koji prate kretanja u turizmu, nije realno očekivati sličan porast idućih godina.

Sve u svemu, model koji je primijenila Račanova vlada u osiguravanju relativno visokih stopa rasta u četiri godine svoga mandata uglavnom je iscrpljen i daljnji razvoj hrvatskog gospodarstva trebat će temeljiti na novome modelu. Kritički treba reći da model rasta prošle vlade nije dovodio u pitanje temeljne pretpostavke na kojima se temeljio gospodarski razvoj još od 1993. godine. Te pretpostavke su bile: nerealan tečaj kune u odnosu na vodeće strane valute i niska stopa inflacije. Iako su na prijelazu dvaju tisućljeća već bile vidljive negativne posljedice takve gospodarske politike, prije svega stagniranje izvoza i puno brži rast uvoza, Račanova vlada nije imala dovoljno političke hrabrosti da započne strukturalne reforme takvog tipa. Ona se odlučila na velike investicije u infrastrukturu (izgradnja autocesta, obnova željezničkog prometa...), koje su, istina, pridonijele dinamiziranju ukupne gospodarske aktivnosti, ali su se oslanjale pretežno na inozemne kredite zbog čega je Hrvatska došla na granicu podnošljive međunarodne zaduženosti.

Zbog svega navedenoga, ova će vlada biti prisiljena preispitati dosadašnji model gospodarske politike. Međutim, u predizbornoj kampanji HDZ nije uopće izložio novu strategiju gospodarskog razvoja nego je, kao predizborno obećanje, najavio smanjivanje stope PDV-a s 22 na 20 posto, što bi navodno pridonijelo poboljšanju životnog standarda šireg kruga građanstva. Nakon formiranja nove vlade koja je formalno koalicijska (HDZ, DC, HSLS, HSU i zastupnici manjina), a zapravo HDZ-ovska, i raspodjele ministarskih mjesta u toj vladi (dr. Andrija Hebrang, donedavno potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, te Branko Vukelić, ministar gospodarstva) očit je manjak stručnih potencijala koji bi mogli formulirati i, što je još važnije, realizirati novu strategiju. Zbog financijskih ustupaka koalicijskim partnerima HDZ je morao odgoditi primjenu obećanog smanjivanja stope PDV-a za početak 2005. godine, a veliko je pitanje hoće li je i tada realizirati. Naime, već potpisani sporazum s Hrvatskom strankom umirovljenika (HSU) o drukčijem računanju godišnjeg porasta mirovina koji, usput rečeno, Vlada već dovodi u pitanje, te sa Srpskom demokratskom samostalnom strankom (SDSS) o ubrzanom povratu imovine pripadnika srpske nacionalne manjine, dovest će do porasta budžetske potrošnje što bi predviđenim smanjivanjem stope PDV-a uvećalo ionako prevelik deficit državnog proračuna.

Svjesna da će ustupcima koalicijskim partnerima povećati proračunsku potrošnju, Vlada je odlučila obustaviti velike investicije u obnovu željezničke mreže čime će posredno utjecati na stopu gospodarskog rasta u idućim godinama budući da bi spomenute investicije angažirale niz gospodarskih subjekata (metalnu, građevinsku i druge industrije). Iako je Vlada nedavno obznanila program daljnje izgradnje autocesta u sljedeće četiri godine, koji uključuje nastavak izgradnje autoceste od Splita do Ploča (96 kilometara), izgradnju mosta prema Pelješcu, autocestu Zagreb—Sisak itd., veliko je pitanje hoće li se moći osigurati dovoljna financijska sredstva iz vlastitih izvora s obzirom na realna predviđanja da stopa rasta ove godine neće biti veća od 3,5 posto. Birajući između novog međunarodnog zaduživanja i odustajanja ili usporavanja realizacije tih projekata, Vlada će se morati odlučiti za ovo drugo jer bi novo povećano zaduživanje moglo ugroziti dosadašnju kakvu-takvu financijsku i drugu stabilnost države.

Sve te činjenice govore o tome da Hrvatska kao država i društvo još uvijek nije postigla nužno potreban konsenzus o strateškim točkama svoga budućega gospodarskog i ukupnog razvoja. Prošla vlada je bila na početku svog mandata izdvojila nekoliko milijuna kuna za izradu znanstveno utemeljenog projekta koji bi bio osnova za formuliranje strategije dugoročnog razvoja Hrvatske. Nakon što je projekt bio zgotovljen (u okviru njega bilo je napisano dvadesetak radova koji su se odnosili na sva važnija područja gospodarskog i društvenog života) i kada je trebalo odrediti prioritete razvoja, ondašnja koalicijska vlada nije uspjela postići konsenzus oko toga.

Može li HDZ, odnosno njegova nova vlada, iznjedriti takvu strategiju? Sudeći prema njezinim potezima, to je nerealno očekivati. Prije svega zbog toga što su za vrijeme svoje prethodne desetogodišnje vladavine pokazali da nemaju bilo kakvu ozbiljnu strategiju gospodarskog razvoja i zapravo su bili najodgovorniji za izrazito nepovoljnu gospodarsku situaciju koju je zatekla koalicijska vlada 2000. godine. Došavši ponovno na vlast, krajem 2003. godine, HDZ je nastavio nedovoljno uobličenu gospodarsku politiku. Osim najave smanjivanja stope PDV-a i nekoliko općih fraza o poticanju malog i srednjeg poduzetništva, na čemu je, usput rečeno, Račanova vlada i postigla određene rezultate, HDZ i njegova vlada u prvih godinu dana svoje vladavine nisu poduzeli ništa ozbiljnije iz čega bi se moglo zaključiti kamo smjeraju. Uostalom, to je prevladavajuće mišljenje većine gospodarstvenika, pa i ukupne javnosti, izraženo u nekim ispitivanjima javnog mišljenja.

S druge strane, nekim potezima u prvih godinu dana svoga vladanja Vlada je pokazala da bi se mogla ponašati slično kao i HDZ-ovske vlade od 1990. do 1999. godine. To se prije svega odnosi na elemente klijentelističkog vladanja, tj. udovoljavanje zahtjevima određenih društvenih skupina (branitelji, manjine, umirovljenici) da bi se osigurala njihova politička podrška. Isto tako, nije napustila prijašnju praksu velikih kadrovskih promjena ne samo u tijelima državne uprave, što je donekle dopustivo, nego u javnim poduzećima, i to ne samo kada je riječ o vodećim upravljačkim strukturama nego i ouno šire i dublje. Zanimljivo je da oporbene stranke o tome javno ne govore, možda i zato što su se slično ponašale dok su bile na vlasti.

Alarmantnost naše situacije postaje vidljivija ako se naša zemlja usporedi sa zemljama tranzicije, i to posebno s onima razvijenijima (Češka, Slovenija, Poljska, Mađarska i Slovačka). Možda je najzorniji pokazatelj našeg zaostajanja u gospodarskom razvoju usporedba u dinamici porasta izvoza roba na strana tržišta. Ako usporedimo razdoblje od 1993. do 2003. godine, onda je porast našeg izvoza bio simboličnih 25 posto, dok je u Mađarskoj bio više od 400 posto veći, u Rumunjskoj 260, Češkoj i Slovačkoj 250, a u Poljskoj 225 posto. Ti podaci o porastu izvoza upućuju i na to da je u spomenutim zemljama obavljeno restrukturiranje gospodarstva, da su ta gospodarstva stvarala nove proizvode koje su uspjeli plasirati na međunarodno tržište. A to je bilo moguće i zato što je u te zemlje došlo mnogo stranog kapitala u obliku tzv. grienfield investicija koje su implementirale nova pravila gospodarskog ponašanja (efikasnija organizacija rada, nove tehnologije, informatizacija, veća briga oko ljudskih resursa...) i zato što su vlade tih zemalja vodile primjerenu monetarno-kreditnu politiku koja je više stimulirala izvoz roba na strana tržišta nego što je bio slučaj kod nas.

Možda i nije loše da se na pragu otpočinjanja službenih pregovora o ulasku Hrvatske u EU stvara Savez za Europu, kako ga je nazvao predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader, tj. konsenzus svih glavnih političkih čimbenika u državi o ulasku u EU. Međutim, ako takav konsenzus ne bude praćen i čvrstim konsenzusom oko strategije gospodarskog i društvenog razvoja u sljedećih pet do deset godina, onda se može dogoditi da Hrvatska bude jedna od rijetkih ili čak jedina država čiji ulazak u EU neće uroditi pozitivnim posljedicama, posebno na gospodarskom planu. Za potkrjepu ove teze može se navesti sljedeća činjenica: u strukturi hrvatskog izvoza sve veći je udio brodogradnje s obzirom da svih pet hrvatskih velikih brodogradilišta imaju popunjene kapacitete za sljedećih nekoliko godina. Taj udio će u 2004. godini biti oko 15 posto ukupnog izvoza. Međutim, na tome izvozu se ne ostvaruje profit jer je tehnološka opremljenost i organizacija rada, a time i proizvodnost rada, u našim brodogradilištima vrlo niska te hrvatska država mora iz proračuna izdvajati znatna sredstva za pokrivanje njihovih gubitaka (ta pomoć iznosi oko 8 posto cijene broda).