Za jučerašnji čin Josipa Šarića, kao i nedavne grožnje Henrika Murka predsjedniku Županijskog suda i njegovoj obitelji, opravdanja ne može biti. No u pravu je odvjetnik Milan Samardžić kada ukazuje na sličnosti ta dva slučaja koji nisu slučajni već indikativni, ističući da se radi o »bitki pojedinca protiv sustava«. U taj se rat odlazi kada čovjek izgubi svako povjerenje u društveni, pravni i pravosudni sustav koji se njime poigrava tretirajući ga tek kao puki broj u urudžbenom zapisniku, akt u fascikli ili ladici, riječju, PREDMET. A on u grudima osjeća bilo koje udara sve jače i jače, kao i moždane koje se u glavi usijavaju sve više i više. I zna da nije krpa, jer otirač ne može eksplodirati.

Da Šarić nije »rođeni ubojica« svjedoči i sretan završetak riječke »talačke krize«: nije ubio a vrlo lako je to mogao učiniti. Je li on ogorčeni očajnik, obijesni nezadovoljnik ili tek »prolupali« bolesnik, možda će odgovoriti istražitelji, vještaci i liječnici. Jedino je sigurno da se ne radi o usamljenom unikatu, kao i da je pozadina svega znatno složenija od bezlične birokratske kovanice »imovinsko-pravni odnosi«. Stoga nitko pošten, dobronamjeran i iznad svega zreo ne može ishitreno tvrditi kako ničim nije uzrokovao »njegov problem« i njegovu reakciju. Jer, htjeli mi to ili ne, svi oni koji su mu tek lakonski odgovorili kako je morao znati što i pod kojim kondicijama kupuje, kao i svi oni koji čovjeku koji mora spavati na ulici jer ga je netko prevario za kuću koju je pošteno platio »savjetuju« vjeru u sudstvo i beskonačno dugo čekanje, ako već nisu zapalili barem su dobrano podmazali fitilj hodajuće bombe.

Nažalost, takvim se ljudima i njihovim sudbinama bavimo tek kada dođe do »incidenta« i publiciteta koji ih pretvara u medijske heroje dana. Doduše, tužne i mračne zvijezde naslovnih stranica i televizijskih »breaking news« emisija, kao da je počeo još jedan američki vojni pohod negdje na planetu, ali i to je bolje od posvemašnje ignorancije, indolencije i hladnoće kojima su do tada bili okruženi. Ti naši suvremeni Jozefi K., koji su tu negdje oko nas a mi ih ne primjećujemo, osjećaju se u svome svijetu izgubljenije od junaka »Procesa«. Njihovo udaranje i odbijanje od nemilosrdnih zidova birokracije i bešćutnih paragrafa na kraju rezultira upravo onom reakcijom zbog čijeg se izostanka buni mlađahni ili naivni čitatelj proročanske Kafkine knjige: »Pa, zaboga, zašto se taj čovjek ne pobuni protiv neljudskog okruženja koje ga sistematski ugnjetava i koje ga je dovelo u bezizlazan položaj?«