Neprekidno fokusiranje hrvatskih političkih elita na nekakve sudbinske datume koji definiraju budućnost države na duži rok - ili kao članice udružene Evrope ili njezina nepoćudnog balkanskog zaleđa - stvaraju klimu nacionalnog "biti ili ne biti" i time sva ostala pitanja pretvaraju u drugorazredna. Hoće li Hrvatska 17. ožujka 2005. otpočeti pregovore o punopravnom članstvu u Uniji ili će na "popravni" u lipanjskom roku zbog oportuniranja Haagu (slučajem Gotovina)? Što mogući tromjesečni poček mijenja u životu ovog osiromašenog naroda? Osim eventualno "političku kartografiju" u državi koja se u tom interregnumu sprema na lokalne izbore? O.K., početak pregovora znači i dostupnost pretpristupnih fondova EU-u i te kako potrebnih državi sa sve većim proračunskim deficitom. Ali, tri mjeseca doista ne mogu sudbinski utjecati na hrvatske perspektive, ako se eurointegriranje razumije kao temeljito reformiranje države i njezinih institucija, a ne kao politički inkas grupacije na vlasti. Besumnje bi bilo dobro održati dinamiku približavanja EU-u, s Gotovinom ili bez njega, no prvenstveno zbog dobrobiti hrvatskih građana. Što ne treba fetišizirati jer danas je svima jasno da se "članarina" za ulazak u "odabrano društvo" skupo plaća, posredno i neposredno.

Međutim, najveća korist od hrvatskog ulaska u Uniju jesu evropski standardi koje moramo ne samo usvojiti nego ih i dosljedno primjenjivati u svim segmentima - od zdravstva, odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture do pravosuđa. Ako ni zbog čega drugog, a ono za račun budućeg funkcioniranja Hrvatske kao uređene pravne države, apsolutno se valja potruditi slijediti EU mjerila. Čak i da nikad ne uđemo u tu zajednicu, od prihvaćanja njezinih standarda u institucionalnom smislu samo možemo profitirati. Zato je implementacija već redizajnirane legislative uvjet našeg euroreformiranja, a ne izručenje kontroverznog generala-legionara Gotovine. Njegov izlazak pred Haaški sud političko je i principijelno pitanje, svojevrsno testiranje "discipline kičme" države koja se predugo poigravala s postavljenim uvjetima, interpretirajući ih "slobodnim stilom" i s prevelikom dozom prepotencije, karakteristične za one čija je omiljena uzrečica "jedno mislim, drugo govorim, treće radim". No, ta vrst balkanske političke pragme odavno je u svijetu prokazana, i ubuduće će teško prolaziti bez sankcija. Od toga nas više ni Bog neće moći spasiti. A Papa?

Naš se premijer ufa u autoritet Svetog oca, pa se zaputio u Vatikan već u prvim danima rekonvalescencije Ivana Pavla II., po blagoslov i molitvu za Hrvatsku na njezinu trnovitom putu u zajednicu evropskih naroda. Papa mu je, time što će biti prvi državnik kojeg prima nakon recentne bolesti, apsolutno iskazao veliku čast i još jednom demonstrirao sklonost prema Hrvatskoj. Ali ni njegova svetost ni dobrohotnost ne mogu kompenzirati ono što je Hrvatska dobila kao "domaću zadaću" od Evropske komisije bez koje je datum početka pregovora neodrživ. Sve dok očekujemo popuste za svoju nedosljednost i neozbiljnost, samo svjedočimo nezrelost koja kompromitira iskrenost naših nastojanja.

Odgoda pregovora, ipak, nosi neke opasnosti. Potencijalno bi je mogla snažnije zaljuljati udesno. Godinama je kod nas podgrijavan strah od "bjelosvjetske urote" kojoj je cilj obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod "firmom" tzv. Zapadnog Balkana (što, dakako, nije posve bez osnove...) Dogodi li se pomak 17. ožujka, taj bi bauk ponovo mogao zavladati našim političkim prostorom i provocirati ga tim povijesnim reliktom koji se pretvorio u hrvatski nacionalni kompleks. Zebnja od prolongiranja pregovaračkog datuma potencira bojazan od uguravanja Hrvatske u zadnji kontingent za EU, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom. A za Hrvatsku je to ravno bezočnoj uvredi (s pravom, kad su u pitanju neki dosegnuti standardi RH u odnosu na SiCG). Toliko da je spremna učiniti ama baš sve da bi izbjegla tu zlehudu sudbu, nekmoli jednog sad već posve kriminaliziranog generala izručiti Međunarodnom sudu. Što god je hrvatska pozicija u EU-u dvojbenija, to je antisrpsko raspoloženje izraženije. Krivnja za pregovarački neuspjeh projicira se na zaplotnjaštvo kivnih susjeda i njihovih međunarodnih lobista, i tumači vječno aktualnim planom o obnovi neke "treće Jugoslavije". Koja je Hrvatima poput noćne more... I još ih se plaši insinuiranjem kako će njihov službeni jezik sutra u EU-u biti hrvatsko-srpski ili još gore srpsko-hrvatski. E pa neće! Takvu pogrješku mogu zlodusi samo snatriti.