Dok su sve dosadašnje vlade gurale nešto pod tepih kako se ne bi zamjerile biračima i osigurale opstanak na vlasti, dotle se vani učvršćivalo uvjerenje kako je tu državu dovoljno jače pritisnuti da učini ono što se od nje traži. Hrvatska je sužavala autonomiju i tajming svojih odluka i odlučivala kasnije ono što je mogla ranije. Ponekad je dopuštala da se neke osobe iskristaliziraju kao simboli (Bobetko, Norac, Gotovina...), iako su bila važnija načela od osoba

Hoće li 2009., kad Hrvatska vjerojatno uđe u Europsku uniju, biti važno je li pregovore o pristupanju počela 17. ožujka, travnja, lipnja ili srpnja 2005.? Neće, ako tada uđe u EU. Hoće, ako se od veljače do lipnja ove godine pokaže da Hrvatska nije u stanju ispuniti jedan jedini preostali uvjet za te pregovore, da locira ili sama uhvati Gotovinu. Na jednom jedinom slučaju Hrvatska mora dokazati da može funkcionirati kao uređena država. Mora to učiniti sada jer je to izbjegavala u proteklih desetak godina.

Hrvatske vlasti već godinu dana imaju podatke o kriminalnoj prošlosti generala Gotovine u Francuskoj. Cijela priča je plasiranjem kroz medije tek sada izašla u javnost. I Račanovoj i Sanaderovoj vladi je Gotovina bio kost u grlu, ali je nisu mogli ispljunuti. Račan se bojao jake desne oporbe u zemlji, a Sanader je vjerovao da su dovoljne izjave o hrvatskoj zrelosti za Europu i ponavljana priča da se Gotovina intenzivno traži. Pokazalo se da to više nije dovoljno, jer je mreža Gotovininih jataka djelovala iz zemlje i u inozemstvu financijski potpomažući njegovo skrivanje. Apeli političara svih spektara Gotovini da se sam preda nisu ga dirnuli da učini taj patriotski čin, kad je domovinu već učinio svojim taocem. Nisu pomogli ni javni i zakulisni napori predsjednika Mesića. General je ostao neuhvatljiv, ali je Hrvatska odavala dojam da se trudi.

Europska unija se listom pridružila Velikoj Britaniji i Skandinavcima koji od početka inzistiraju na uhićenju Gotovine iz dva razloga: prvo stoga što su postali evidentni propusti Hrvatske u hvatanju generala i, drugo, zato jer se i sama lomi između želje da Zagreb pripusti u EU kao drugog (nakon Slovenije) iz regije kao primjer ostalima, i opcije da ga ostavi na čekanju dok za prijem ne sazriju SCG, Makedonija, Albanija, možda i BiH.

Hrvatska je orna kao nikad da uhvati generala, i sad je isplivala u javnost priča o devet i pol godina zatvora koje je dobio a nije odsjedio u Francuskoj. Sad je pronađeno i zakonsko rješenje da se zamrzne njegova imovina, iako je lani prijedlog takva zakona odbačen u Saboru. Podnesena je prijava protiv Rojsa pod sumnjom da je skrivao haaškog bjegunca Ivicu Rajića, što znači da se načinje i mreža Gotovininih jataka. Istražuju se računi domaćih i stranih tvrtki i banaka preko kojih je financiran bijeg i skrivanje Gotovine, koji ne bi mogao izmicati potjeri sa šest tisuća kuna vojne mirovine, koju ionako sam ne podiže. Napokon, očito se rošta i po tajnim službama u kojima se uvijek našao neki generalov simpatizer koji bi ga na vrijeme obavijestio što mu se sprema.

Kriminal u Gotovininoj biografiji pomoći će državi da ga bez aure Robina Hooda lakše hvata kao lice s policijske tjeralice. To, međutim, neće promijeniti stav njegovih prijatelja i zagovornika koji će i dalje u njemu vidjeti isključivo domovinskog heroja i postavljati panoe s njegovim likom na svojim privatnim posjedima. Gotovina se, možda i protiv svoje volje, prometnuo u kontroverznu figuru zbog koje nema neutralnih stavova. Krajem Drugog svjetskog rata sicilijanska mafija je pomogla američko iskrcavanje u Italiji, i za to dobila debeli bonus. Kriminalac može postati heroj. I obratno.

Hrvatska je, na žalost, proteklih godina stekla ugled zemlje u kojoj se neki potezi vuku zbog pritiska tzv. međunarodne zajednice, a ne zato što to njoj odgovara. Ona bi napravila što se od nje očekuje, i što je najčešće bilo i u njezinu interesu, ali tek nakon što bi je se pritisnulo prijetnjom odgode nekog od koraka na putu prema EU ili NATO-u. Dok su sve dosadašnje vlade gurale nešto pod tepih kako se ne bi zamjerile biračima i osigurale opstanak na vlasti, dotle se vani učvršćivalo uvjerenje kako je tu državu dovoljno jače pritisnuti da učini ono što se od nje traži. Hrvatska je sužavala autonomiju i tajming svojih odluka i odlučivala kasnije ono što je mogla ranije. Ponekad je dopuštala da se neke osobe iskristaliziraju kao simboli (Bobetko, Norac, Gotovina...), iako su bila važnija načela od osoba.

Sad je Hrvatska toliko blizu Europe i njezinih standarda da se vanjskom politikom više ne može izvlačiti ono što unutarnja pokvari. Rokovi su sve kraći, a screening sva jači. Kad je već nekonzistentnom politikom i štićenjem jednih, a prepuštanjem drugih dopustila da se dovoljno ne raščiste sve te zapovjedne linije i odgovornosti iz doba rata, sada u cajtnotu mora vući one poteze koje joj diktira protivnik. Ili budući saveznik, kad jednom uđe u EU. A hoće li pregovori početi u ožujku ili svibnju, na kraju je sasvim svejedno, ako se u međuvremenu pokaže da državni aparat ipak funkcionira (pa i u slučaju Gotovina) i napokon se osnuje pregovarački tim koji ima vrh (Grabar-Kitarović, Drobnjak) ali još nema bazu. Gotovina je, zapravo, samo kodno ime za stupanj organizacije jedne države koja još ne zadovoljava europske standarde.