Turek je imao špijuna u »Novom listu«?, pita se najnoviji »Globus« u kojem se pišući o »novinskom agentu provokatoru« Gordan Malić poziva na navodni dokument »što ga je u rujnu 2001. sastavio ravnatelj tadašnjeg SZUP-a Franjo Turek«. Ako je ta »analiza« uistinu djelo prvog čovjeka tajne policije, onda mu toplo valja preporučiti kao literaturu kriminalističke romane, od Georgesa Simenona do Mickeya Spillanea, kako bi se naučio uvjerljivosti. S druge strane, pokaže li se da se nakon trećesiječanjske smjene vlasti ništa nije promijenilo, već se, dapače, još više trošio novac poreznih obveznika kako bi se svim sredstvima špijunirala praktički cijela jedna redakcija, onda pod hitno i novinari i svi građani moraju spakirati kovčege i pobjeći iz ovog Žbirolanda.

Od tih bljuvotina znatno je zanimljiviji motiv da se baš sada, dok traje istraga oko zlouporaba POA-e, javnosti izravno sugerira kako je praktički cjelokupno vodstvo »Novog lista« »ugrožavalo unutrašnju stabilnost zemlje« i »njen međunarodni položaj«! I sve to u suradnji s dvojicom veleposlanika, ni manje ni više, Srbije i Crne Gore te BiH. U taj komplot ova je redakcija po Tureku, ili Maliću, ušla kako bi destabilizirala Račanovu Vladu u interesu »desničarskog obavještajnog podzemlja«! Koliko god to suludo zvučalo i najvećem naivčini, meštri programiranog kaosa svoj su cilj, pljuckanja po vjerodostojnosti i dosljednosti novine koja je mračnih devedesetih bila među malobrojnima koji su branili čast hrvatskog novinarstva, postigli.

Da tvorac takvih besmislica nema nikakvih plemenitih namjera, ni viška pameti, svjedoči niz očitih faktografskih pogrešaka koje je bilo lako provjeriti. Tako se navodi da je Tureku u njegovom izvješću od 13. listopada 2003. krtica dojavila kako je »serija senzacionalističkih napisa o »slučaju Gotovina« dijelom rezultat odnosa unutar redakcije kojima novi glavi urednik želi postići svoju što veću afirmaciju« te »ukazuje na činjenice kojima POA od ranije raspolaže a prema kojima je Denis Romac blizak pojedincima iz obavještajnog podzemlja desne orijentacije«. I priglupi agent lako je iz impressuma novine mogao utvrditi da Denis Romac tada nije bio glavni urednik već je to postao znatno kasnije, u lipnju 2004. No to je manje bitno, kao što je nevažno što spomenuti ne poznaje Reljića i Rebića s kojima je »kolaborirao«. Autor teksta očigledno zna i više nego što je napisao kada u nadnaslovu tvrdi da se radi o »novinarskom agentu provokatoru«. No nije jasno zašto onda u naslovu s upitnikom tvrdi da je Turek IMAO špijuna u »Novom listu«? Da možda nije umro, nestao, otputovao ili prešao u neku drugu redakciju? Također, nekorektno je nespomenuti da je ambasadorski »agent« Zlatko Dizdarević inače stalni kolumnist ovoga lista.

No ti detalji ne zamagljuju šokantnu činjenicu da je uistinu cijeli »Novi list«, možda i svi stalni i honorarni suradnici, bili svo ovo vrijeme pod paskom političke policije! Između idiotskih zaključaka razvidno da je netko do činjenica koje se navode mogao doći ne samo »insiderskim« radom već sveobuhvatnim sistematskim prisluškivanjem, uhođenjem i denunciranjem. Bivši premijer Ivica Račan navodno je Turekove izvještaje bacao u koš, jer mu nisu koristili iako je iz njih mogao saznati kakvu guju nosi u njedrima i otkriti ono što špijunima koji nas prate nije pošlo za rukom: motiv za takvu rabotu. Ta njegova indiferentnost ne amnestira ga od odgovornosti za ono što se zbivalo za njegovog mandata, baš kao što je jasno da, pokaže li se materijal autentičnim, Hrvatsko novinarsko društvo mora cijeli problem internacionalizirati želi li jednom za svagda prekinuti s praksom dostojnom Staljinovog doba.

Kada nam već u lovu na Gotovinu odnedavno pomažu francuski obavještajci, kad su već tu, što nam ne bi, o istom trošku, rekli i koji su to špijuni koji nas nikada nisu voljeli.