Ako je još bilo onih koji su imali iluzija o ciljevima Haaškog suda, vjerojatno će se i oni ozbiljno zamisliti nakon objavljivanja zadnjih optužnica koje tamošnje tužiteljstvo u sljedećih nekoliko tjedana treba objaviti. Na kraju će, naime, proizaći ono na što su mnogi upozoravali. Haaško tužiteljstvo predvođeno Carlom del Ponte zapravo provodi politički zadatak, s namjerom stavljanja znaka jednakosti između svih, kako se sada govori, zaraćenih strana.

Svi ste vi isti, politička je poruka tih optužnica protiv srbijanskog, hrvatskog, a sada i bošnjačkog političkog i vojnog vrha. Razlika je jedino u broju optuženika na nižim razinama, ali to bitno ne mijenja političku poruku koju Haaški sud šalje u međunarodnu javnost. Jednako su krivi i oni koji su bili napadači, agresori, kao i oni koji su se branili i borili za opstanak. Tako bi uz Miloševića kojemu se već sudi, u Haagu bili i pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao i također preminuli bošnjački lider Alija Izetbegović.

Tako će paralelizam između svih strana biti potpun. Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, koji su s brda razarali Sarajevo, prema haaškom tužiteljstvu su zapravo ako ne isti, a onda slični onima koji su se dolje u kotlini, u gradu, branili od tih napada. Hrvatski vojni i politički vrh iz BiH je još na početku bio prokazan i kriminaliziran. Blaškić je nakon osam godina dočekao pravomoćnu presudu dok je Kordić, kao politički predstavnik Hrvata u opkoljenoj Lašvanskoj dolini, dobio 25 godina zatvora. Sam gotovo isto koliko zajedno Biljana Plavšić (11), Miodrag Jokić (7) i Pavle Strugar (8).

U Haagu, također, prema Del Pontinu nedavnom prijedlogu, neće biti ni suđenja vukovarskoj trojci, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću, optuženima za najteži zločin u Domovinskom ratu - onaj nad gradom Vukovarom i njegovim stanovnicima, a posebice ranjenicima iz tamošnje bolnice.

Problem joj je, kaže, izlazna strategija Haaškog suda, koja predviđa da sve istrage trebaju završiti krajem 2004., sve optužnice moraju biti objavljene početkom 2005. (što se upravo i događa), dok bi sve prvostupanjske presude trebale biti gotove do kraja 2008. kako bi i Sud mogao prestati s radom 2010. godine. Gotovina joj je očito jako važan jer joj Markač i Čermak, po svemu sudeći, nisu toliko snažni simboli putem kojih bi se poslala poruka o Hrvatskoj.

Unatoč tome, Gotovini se, kao i drugim hrvatskim generalima koji su sudjelovali u toj akciji, na svaki način željelo napakirati. Tako se u početku zborilo o navodnom »pretjeranom granatiranju Knina«, o čemu je bila naručena i studija jednog švedskog vojnog instituta. Kada je to palo u vodu (usporedbe radi, nikoga se nigdje ne tereti za barbarsko granatiranje Vukovara), Gotovinu se u optužnici povezalo s izoliranim zločinima počinjenima dugo nakon »Oluje«, dok je on boravio u BiH. A na kraju je kao krunski dokaz predstavljen jedan, po svemu sudeći, falsificirani transkript razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana s vojnim vrhom uoči »Oluje« na Brijunima.

No, da nije bilo takvih »dokaza«, pronašlo bi se očito nešto drugo. Paralelizam krivnje između svih strana je trebalo potvrditi i kroz te optužnice, pa ako se već u njima ne može govoriti o »agresiji Hrvatske na republiku srpsku krajinu«, kako je to zagovarao njezin zamjenik Graham Blewitt, sve je umotano u zločinački pothvat makar činjenice govorile suprotno.

Stoga samo za neupućene može biti iznenađenje toliko Del Pontino inzistiranje na Gotovini u posljednje vrijeme. Bez njega, kao jednog od simbola pobjedničke Hrvatske vojske koja je srušila veliku Srbiju, bio bi znatno otežan zadatak izjednačavanja krivnje, ako ne između svih strana a onda barem između Hrvata i Srba. Otud njezini zahtjevi hrvatskom političkom vrhu i medijima, što su neki poslušno i odradili, da se Gotovinu kriminalizira te da se njegovoj djeci oduzme njegova mirovina od približno pet tisuća kuna, kako bi ga se i na taj način valjda ucijenilo i prisililo na predaju.