Novi list: 26. 02. 2005.

Hrvatsku ostavljaju na cjedilu i SAD i EU

Paradoksalna je činjenica da se Hrvatska, pet godina od početka integracije sa svijetom, našla pred zidom koji su joj podigli upravo njezini najveći saveznici, države s kojima tradicionalno želi biti u društvu

Piše: Branko Podgornik

Kad se početkom 2000. godine poluizolirana Hrvatska otvorila svijetu, najradosnije su to dočekali sami hrvatski građani, a od svjetskih faktora ponajprije Europska unija i Amerika, s kojima naša zemlja ima i najviše zajedničkih vrijednosti. Ta srdačnost nije dugo trajala: najprije su zahladili odnosi Hrvatske i SAD-a, a danas u krizu padaju i odnosi s unijom.

Paradoksalna je činjenica da se Hrvatska, pet godina od početka integracije sa svijetom, našla pred zidom koji su joj podigli upravo njezini najveći saveznici, države s kojima tradicionalno želi biti u društvu.

Washington ni danas nije promijenio hladan odnos prema Zagrebu, nakon što bivša vlada nije htjela potpisati sporazum o neizručenju američkih vojnika Haagu i što se protivila intervenciji SAD i saveznika u Iraku. Amerikancima se osobito zamjerio predsjednik Mesić koji je – prema mišljenju koje je u jednim novinama ovih dana iznio neimenovani dužnosnik State Departmenta – intervenciju u Iraku ocijenio još »oštrije nego francuski predsjednik Chirac«.

Iz današnje perspektive jasno je da Hrvatska nije mogla pozdraviti intervenciju skupine zemalja u Iraku jer se tome protivila ne samo većina hrvatskih građana, nego i ključni faktori u EU. Budući da Hrvatska ne želi postati 51. članica SAD-a nego 28. članica Unije, morala se u vanjskoj politici najviše »poravnavati« s onim što govore Francuska i Njemačka.

Vodstvo širi optimizam

Paraleno zahladnjenje s Amerikom, po svemu sudeći, ni većini hrvatske javnosti nije teško palo dok god su Račanova i Sanaderova vlada postizale uspjehe na drugoj strani – na putu u EU. Sada se, međutim, događa nešto neočekivano. Mnogi se pitaju hoće li Hrvatsku, nakon traženja oslonca samo na jednoj strani, ostaviti na cjedilu obje strane – i Washington, i Bruxelles.

Od hrvatske javnosti ne bi trebalo skrivati da se vanjskopolitički ciljevi i napori naše države, zbog prepreke zvane Ante Gotovina, nalaze pred krahom. Predsjednik Mesić i premijer Sanader optimistično izjavljuju kako vjeruju da će 17. ožujka unija započeti pregovore s Hrvatskom, te da će državno vodstvo učiniti sve kako bi dokazalo uniji da se Gotovina ne skriva u Hrvatskoj. To je i razumljivo, jer državno vodstvo, po prirodi svog posla, i u najtežnim trenucima mora širiti optimizam.

No, vijesti iz EU posve su suprotne. Britanska agencija Reuters preksinoć je javila, pozivajući se na svoje izvore, kako se mala vjerojatnost da će Hrvatska u ožujku početi pregovore i dalje smanjuje, jer »Hrvatska nije shvatila poruku«, a »njezini lideri i dalje se oslanjaju na diplomatsko lobiranje, umjesto na uhićenje« odbjeglog Gotovine. Štoviše, »nije važno je li Gotovina u Hrvatskoj ili nije. Postoje ljudi u Hrvatskoj koji znaju gdje je«, kazao je isti izvor.

Nema drugog izbora

»U raspoloženju u EU tijekom prošlog mjeseca dogodila se fundamentalna promjena. Značajni blok zemalja članica nema drugog izbora nego vjerovati Carli del Ponte, prije nego Hrvatskoj«, kazao je diplomat na kojeg se poziva ta agencija. Reuters posebno ističe da je prekretnica u raspoloženju u EU nastala kad se pritisku na Hrvatsku pridružila Njemačka, kao njezin najveći podupiratelj, zajedno s Francuskom.

Kad i najveći saveznici Hrvatskoj počinju okretati leđa, jasno je da državno vodstvo mora napraviti prekretnicu i popravljati odnose sa SAD-om i EU. S Amerikom to sada ne bi trebalo biti teško, pogotovo nakon izbora u Iraku i posjeta predsjednika Busha Europi, kada je počelo pomirenje SAD-a i EU. Nije isključena mogućnost da će se tako olakšati i gotovo iracionalni pritisak na Hrvatsku zbog Gotovine. No, odbjegli će general formalno ostati glavni kamen smutnje i prepreka Hrvatskoj za suradnju i s unijom, i s Amerikom.

Odgode li se pregovori Hrvatske s unijom za nekoliko mjeseci, za novi početak uvjeti će opet biti isti, ili slični, dok god Hrvatska ne locira ili uhiti Gotovinu. Vlasti uistinu nemaju drugog izbora nego javno mnijenje i sve državne službe okrenuti protiv bjegunca koji, za razliku od ostalih haških optuženika, više ne pokazuje nikakvu odgovornost prema Hrvatskoj.