Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni. Sravnili su ih sa zemljom i ubili 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću Titovi su partizani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu selu

Nakon svojedobnog nastupa bivšeg Miloševićeva ministra Aleksandra Tijanića u emisiji HRT-a "Nedjeljom u 2" i njegova pozitivnog prikaza uloge četničkog vođe Draže Mihajlovića za vrijeme Drugog svjetskog rata (zbog čega je uslijedio prosvjed s potpisima najuglednijih hrvatskih javnih i kultumih djelatnika, a koje je HS objavljivalo u nekoliko nastavaka), te nakon nastupa bivšeg pukovnika JNA, Dušana Bilandžića, tjedan dana kasnije u istoj emisiji i njegove relativizacije uloge vođe jugo-komunista, Josipa Broza Tita, slobodni smo dati prikaz povijesne uloge obojice de facto ratnih zločinaca i masovnih ubojica, Tita i Draže. Prije toga, međutim, jedna kratka digresija: Zanimljivo je, naime, kako si hrvatski narod dopušta da mu njegovi neprijatelji usred Zagreba objavljuju rat, poput primjerice u srpskom članku "Do istrage vaše ili naše", objavljen 1902. u Zagrebu u srpskom listu "Srbobran" koji je navijestio istrebljenje Hrvata od strane velikosrpskih agresora. Istrebljenje Hrvata se djelomično i ostvarilo u Drugom svjetskom ratu, a isti plan stvaranja "Homogene Srbije" provođen je i tijekom hrvatskog Domovinskog rata za nezavisnost i slobodu 1991. godine.

Paravojne srpske trupe i četnički eskadroni smrti pod zapovjedništvom “đenerala” Draže Mihajlovića pobili su nakon kapitulacije Jugoslavije 18. travnja 1941. godine do kraja te prve ratne godine na hrvatskom ratištu izmedu Sutle i Drine sustavno i planski preko 10 tisuća hrvatskih državljana, većinom bosanskih civila muslimanske vjeroispovijedi. Prvi četnički pokolji, palež i teror nad hrvatskim civilima započeli su 13. travnja 1941., tri dana nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, u okrugu grada Mostara i čapljinske općine,. u selima Ilići i Cim kada su srpske trupe zapalile 85 seoskih kuća i gazdinstva i ubile 25 hrvatskih nenaolužanih seljaka. U slijedećim napadima srpskog topništva stradala su sela i mjesta Struga, Grabovina, Celjevo, Radičić, Međugorje, Gabela, Trebižat, Gradec, Domanović i Pješivac, također u Hercegovini. Srpski napadi uslijedili su bez i jednog povoda ili provokacije s hrvatske strane, a svi podmukli napadi na hrvatske civile u Hercegovini 1941. uslijedili su u vrijeme kada su hrvatski seljaci radili na poljima i obradivali zemlju, ili noću.

Povijesna znanost je dokazala da su svi maloprije navedeni napadi srpskih četnika provođeni po planu “generalštaba” vojske Srbije nakon Prvog svjetskog rata kada je izrađen plan o dizanju ustanka za slučaj situacije okupacije Srbije i sloma srbijanske države. Godine 1941. je od njenačke vojske okupirana Srbija, nestala je i Jugoslavija, velikosrpski režim i srpska dominacija. Srbima se srušio cijeli svijet, ali ne i volja za teroriziranjem hrvatskog stanovništva, isto kao između 1918, i 1941. godine. Iza pokolja i paleža hrvatskih mjesta u Hercegovini uslijedili u i srpski napadi na hrvatske civile u okrugu grada Knina, Grahova i Sinja u kojima je tijekom 1941. ubijeno preko 100 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Samo u Gornjem Erveniku su srpski četnici pobili i zaklali 30 stanovnika. Četnici su od 1941. do 1945. u samom gradu Kninu pobili 297 hrvatskih civila, među njima i djeca i žene.

Dana 2. kolovoza 1941. partizani su napali sela Krnjeušu i Vrtoče u zapadnoj Bosni: pod crvenom zastavom komuizma je oko 1000 partizanskih “junaka” sravnilo oba sela sa zemljom i ubilo 80 hrvatskih seljaka, među njima, primjerice, cijelu obitelj Matijević i šestero njihove malodobne djece. Katoličkom svećeniku Krešimiru Bariću su Titovi partzani odrezali prste, oderali kožu s lica, iskopali oči i još živog ga bacili u zapaljenu crkvu. Mjesnom hrvatskom gostioničaru i trgovcu partizani su odrubili glavu i nabili je na kolac i tako slavodobitno nosili po zapaljenu Krnjeuši.

Dana 18. kolovoza 1941. četnici su zauzeli Srebrenicu i tijekom nekoliko tjedana okupacije ubili preko 1000 stanovnika. U gradu i okrugu Višegradu Mihajlovićevi su “junaci” pobili 1941. preko 6 tisuća civila. Dana 28.11.1941. četnici su u bosanskom selu Koraj zaklali preko 200 zarobljenih seljaka muslimanske vjeroispovijedi. U Foči je od dana pada tog grada u srpske ruke, 5. prosinca, do Božića 1941. zaklano preko 500 stanovnika, među njima djeca i žene. U Foči je prvi dan okupacije strijeljano 60 zarobljenih hrvatskih branitelja oružanih snaga NDH. O masovnom pokolju u Goraždu 1941. od strane četnika svjedočio je Srbin Vlado Milanović. U selu Rudo, u kojemu je osnovana partizanska 1. proleterska brigada četnici su nakon odlaska partizana silovali sve zatečene djevojke i žene. Nakon što su partizani od četnika preuzeli Vlasenicu u istočnoj Bosni oko 500 muslimanskih seljaka pobjeglo je u Foču. (Kada su četnici zauzeli Foču, prvo su pobili zarobljene hrvatske vojnike, i izbjeglice iz Vlasenice.) Postavlja se pitanje je li Titova “narodna. vlast” bila narodna ili protunarodna kada pred "narodnom vlašću” ljudi bježe glavom bez obzira.

O partizanskom teroru u Derventi tijekom prve polovine 1942. svjedočila je srpska partizanka Mara Došen iz Sanskog Mosta koja je svoje svjedočanstvo predočila u Prijedoru 24.7.1942. pred sudsko-liječničkim povjerenstvom iz Zagreba: skupine od po 40 do 60 zarobljenih uglednih građana hrvatske nacionalnosti (i katoličke vjere) iz Dervente partizanske su okupacijske vlasti odvodile u srpsko selo Kamenica kraj Dervente i masovno strijeljale. Po istom obrascu su srpski partizani s Kozare strijeljali tijekom svibnja 1942. 400 građana Prijedora, muslimana i katolika, i bacili ih u četiri unaprijed iskopane masovne grobnice. Dvije masovne grobnice ostale su “neiskorištene”, jer partizani uslijed oslobodilačke akcije hrvatske vojske nisu uspjeli grobnice popuniti nevinim žrtvama. Bitka na Kozari u lipnju 1942. uslijedila je između hrvatskih i jugoslavenskih snaga nakon što je Tito iz Srbije i Crne Gore u zapadnu Bosnu ubacio pet partizanskih proleterskih brigada, koje su potom potpuno i razbijene, ali su se spasile bijegom prema Grahovu jer oružane snage NDH nisu smjele stupiti na teritorij u zoni pod kontrolom fašističke talijanske okupacijske II. armije, koja je u Dalmaciji hranila i naoružavala srpske četnike i partizane.

Tito je u ljeto 1941. digao u zapadnoj Srbiji ustanak protiv njemačke okupacijske vojske. Partizanima se nakon dva sastanka s Titom pridružio Draža Mihajlović sa svojim četnicima. U zajedničkim partizansko-četničkim akcijama oslobođen je grad Užice gdje se nalazila tvornica oružja i streljiva. Iz Užica je sve do proljeća 1942. odlazilo oružje i streljivo Titovim partizanima na Romaniju i srpskim četnicima u istočnu Bosnu. Dana 1. listopada 1941. partizani i četnici su u selu Drinjača potpisali sporazum o osnivanju zajedničkog “operativnog štaba”. Dok su Mihailovićevi četnici klali u podrinjskim gradovima, Titovi partizani su im na Romaniji štitili leđa od mogućeg napada ustaša. U proljeće 1942. zaista je i uslijedila ofenziva hrvatske vojske u organizaciji šefa obavještajne službe NDH, Dide Kvaternika, i zapovjednika, ustaškog pukovnika Jure Francetića. Oko 3000 ustaša pobijedilo je oko 10 tisuća četnika vojvode Jezdimira Dangića, i spasilo muslimansko pučanstvo u dolini Drine od daljnjeg genocida.

Povijesna je istina da su Titovi partizani na Romaniji 1941. godine čuvali stražu za “đenerala” Dražu dok su četnici klali muslimanske civile u istočnoj Bosni. Kako su partizani klali, etnički čistili, mučki napadali bosanska sela 1941., pa tako sve do kraja Drugog svjetskog rata, tako je mučki napadala i Titova JNA 1991. godine. Masovna strijeljanja u Bleiburgu i na Križnom putu, kraj Maribora, Krapine, Dravograda i drugdje, samo su krvavi nastavak partizanskog terora s početka rata, iz 1941. godine. Partizani i četnici nisu imali hrvatskih zarobljenika jer su ih odmah likvidirali. Jedan od gnjusnih primjera je primjer zaklanog hrvatskog domobranskog vojnika, Mehmeda Alije Djedovića, koji je nakon napada na domobransku postaju u Maljevici zarobljen, i odmah potom doslovno zaklan. Međutim, niti to ubojstvo s predumišljajem nije bilo partizanima dovoljno pa su žrtvi stavili u ruke tamburicu, "kao da svira”.