Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju narasli euroskepticizam, dvostruka ministrica Kolinda Grabar-Kitarović zvoni na uzbunu, braniteljske udruge ratuju između sebe treba li ili ne izručiti Gotovinu, a oporbene stranke odbijaju imenovati svoje kandidate za pregovaračke timove s EU. Stanje posvemašnjeg kaosa uvijek na površinu izbaci one koji su skloni radikalnim rješenjima, pa tako sada Mirko Čondić, koji je svojedobno trebao predvoditi desni ustanak protiv Račanove Vlade, poziva branitelje na novu pobunu, ovoga puta protiv svog bivšeg mentora Sanadera. Po Čondiću bi trebalo osnovati političku stranku branitelja koja bi uključivala »političko, vojno i logističko krilo«! Kad već nismo Irska, budimo makar Irci po tome što ćemo imati IRA-u, Sinn Fein i Čondića kao graditelja svijetle budućnosti.

Proces demontiranja i demonizacija Ante Gotovine od heroja preko zločinca do kriminalca, kako bi se stvorio pozitivan vox populi za njegovo izručenje Haagu, očigledno je bilo opasno igranje s vatrom koje je Sanader ostavio za kraj svjestan da će mu se poeni kod Carle del Ponte obiti o glavu na domaćem terenu. »Vlast sada proziva branitelje koji su joj omogućili da dođe na vlast. Oni su ti koji ugrožavaju dostojanstvo Domovinskog rata i proganjaju Gotovinu kao zvijer«, grmi Čondić kojeg je Sanader u kolicima gurao na Račana kako bi se uspeo na vlast, a koji sada poput bumeranga leti prema njegovoj glavi.

Sanader je ubacio »u petu« ne bi li nadoknadio u pet do dvanaest ono što nije učinjeno u proteklih pet godina, no rezultata nema. Iz Bruxellesa ne stiže bijeli dim dok god Gotovine ne bude u Haagu, a na kućnome pragu trpi udarce i nekadašnjih najvjernijih suradnika, branitelja, a sada i od oporbe koja, kao što kaže predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić, ne želi biti uvučena »u eventualni fijasko oko početka pregovora«. Također, i vodstvo HSP-a vrlo je promptno i odrješito reagiralo na ambiciju svog potpredsjednika Tončija Tadića izričito tvrdeći kako mu neće dopustiti da bude pregovarač. Čekajući 17. ožujka premijer ima sve manje i manje saveznika, a sve više nezadovoljnika mu puše za vrat. Ostavši bez dvojice gromobrana, Andrije Hebranga i Miomira Žužula, koji su, ako ništa drugo, bili sposobni na sebe preuzeti najžešće udare nezadovoljstva, Sanader je ostao sam na čistini, ogoljen i ranjiv.

I tako dok je led spreman za Gotovininu imovinu, u jednom od posljednjih očajničkih pokušaja kako bi se smekšalo Carlu del Ponte, i samom Sanaderu prijeti »ledara«, ona koja bi ga mogla snaći i zalediti na sljedećim izborima zbog olako obećane europske brzine.