Ovih dana predsjednik Mesić zahtijeva bezuvjetno uhićenje generala Gotovine i traži oduzimanje njegove mirovine njegovoj obitelji što bi, ako se ostvari, predstavljalo pravi ostracizam i povredu ljudskih prava obitelji Gotovina. Istodobno, Predsjednik sastavlja svoj novi kabinet za drugi mandat, u koji su imenovani i neki od najkompromitiranijih protagonista komunističke represije iz samog vrha bivšega jugoslavenskog totalitarnog režima.

Imenovanjem Budimira Lončara takozvanim konzultantom predsjednika Mesića bačena je rukavica i uvreda nebrojenim žrtvama jugoslavenske tajne policije Udbe, kao i njihovim obiteljima.

Tjednik Globus objavio je prije deset godina svjedočenje Ivice Krilića koji je izjavio: »...Mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice, Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru.«

I u svojem je prvom mandatu predsjednik Mesić imenovao niz ozloglašenih suradnika i dužnosnika jugoslavenske Udbe na najviše položaje u obavještajnoj i protuobavještajnoj agenciji Republike Hrvatske (što je i presudan razlog za kaos u obavještajnim službama), a čak je za svojeg savjetnika za vanjsku politiku dugo godina imao čovjeka koji je uglednom hrvatskom disidentu dr. Marijanu Batiniću izbio jedno oko premlativši ga na Filozofskom fakultetu u Zadru 1966. godine, pa je dr. Batinić emigrirao iz Hrvatske i ondašnje Jugoslavije i sve do smrti živio u SR Njemačkoj.

U Uredu predsjednika Mesića sada su ponovno imenovani i potvrđeni vrlo proskribirani kadrovi, od kojih su neki bili vodeći propagandisti i cenzori titoističke diktature u elektroničkim i pisanim medijima, a jedan od njih izravno dolazi iz obitelji čija je glava vodila niz zločinačkih akcija jugoslavenske Udbe u Osijeku, Zagrebu i inozemstvu, od kojih su neke kulminirale otmicama i političkim ubojstvima hrvatskih političara i disidenata sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Predsjednik Mesić apsolutno nije dobio drugi mandat niti odriješene ruke za takve protudemokratske poteze, a bio on svjestan toga ili ne, on sam time daje vrlo snažan alibi generalu Gotovini da se nikada više ne pojavi u Republici Hrvatskoj, niti pred Haaškim sudom, jer proizlazi da ga žele uhititi i predati u zatvor oni isti zbog kojih je prije trideset godina iz političkih razloga emigrirao iz Hrvatske i Jugoslavije na Zapad.

Sada kada je voda došla do grla, donosi se na prečac odluka o zamrzavanju imovine generala Gotovine, koja je više sračunata na diplomatsko-propagandni efekt nego na ozbiljan učinak, umjesto da se razdoblje od 2000. naovamo pametno iskoristilo da se procesuiraju stvarno odgovorni i krivci, što se skrivaju iza leđa generala Gotovine, koji je vrlo vjerojatno žrtva zablude Haaškog tužiteljstva, u koju je ono dovedeno uz pomoć stvarnih krivaca unutar Republike Hrvatske.

General Gotovina danas je suočen s vojnom, političkom i pravnom degradacijom i prijetnjom dugogodišnjim zatvorom, a da mu je vrlo vjerojatno, kao u aferi francuskog časnika Alfreda Dreyfusa prije sto jedanaest godina, sve namješteno i podmetnuto, da bi pravi krivci ostali nedirnuti u debelu hladu svojih vila, dobivenih kao nagrade za svoja kriminalna nedjela.

Autor je predsjednik HSP-a 1861.