Rastući deficit bilance plaćanja s inozemstvom, uzrokovan forsiranom desetogodišnjom uvoznom orijentacijom, potrošnjom bez pokrića, zaduženjem u inozemstvu i propašću domaćeg proizvodnog sektora, ponovno oživljava sintagmu o izvoznom imperativu, kao načinu izlaska iz gospodarske slijepe ulice. U bivšoj, socijalističkoj i federalnoj državi, slogan "izvoziti ili umrijeti" također je od vremena do vremena bio aktualiziran, ali nikada nije pomogao jer su se strategijske deklaracije brzo razbijale o zakone koji su vladali na svjetskom tržištu, a posljedice su se očitovale u širenju netržišne kapitalske distribucije, intervencionizmu i rastakanju gospodarskog ustrojstva zemlje. Konstelacija platne bilance bivše države odredila je Hrvatsku kao pozitivno bilančno orijentiranu republiku, čime je ona, zbog precijenjenog tečaja dinara, svoj dohodak odlijevala u ostala područja Jugoslavije. Taj red stvari potpuno je potvrđen stvaranjem hrvatske države, čija bilanca plaćanja s inozemstvom, unatoč agresiji i ratu, ostaje do 1994. pozitivna. Stratezi Stabilizacijskog programa iz jeseni 1993. ocijenili su to štetnim, proglasivši uvoz i precijenjenu kunu ključevima stabilnog gospodarstva koje može jamčiti tranziciju, od socijalističkog prema kapitalističkom gospodarstvu. Deindustrijalizacija i eutanazija izvoznog gospodarstva idu od tada ruku pod ruku, namećući stabilnost makroekonomskog sustava i privatizaciju kao njihovu operativnu inačicu. Deficit bilance plaćanja prema inozemstvu postaje kolateralnom kategorijom ekonomske politike u primjeni. Najprije, plasira se teza o marginalnom deficitu koji je moguće rješavati deviznim prihodima različitih provenijencija, od doznaka iz inozemstva do turističkih prihoda, što se preko vanjskog duga u razdoblju do 2000. godine s manje ili više uspjeha i radi. Nakon toga alibi je za snažnije povećanje duga pronađen u privatizaciji državnog portfelja, pa je istodobno zaduživanje u inozemstvu višestruko povećano, da bi konačno 2003. godine i taj izvor jamstva bio iscrpljen, i konačno 2004. godine slijedi potpuno suočavanje s istinom. Rezultati gospodarske politike bili su sljedeći: s jedne strane stvoren je impozantan dug prema inozemstvu, dok je s druge strane ostalo razrušeno gospodarstvo nesposobno za njegovu alimentaciju. U tom svijetu slomljenih iluzija i promašenih opcija, uskrsuje ponovno ideja o izvozu, ali bez ikakve predodžbe o njenoj vjerodostojnosti. Naime, izvozna orijentacija sada kao i nekada predstavlja privid kojim se pokriva opća nekonkurentnost domaćeg gospodarstva na globalnom tržištu. Uzroci su te nekonkurentnosti dugi i dobro poznati, a poznato je i kako oni nisu kratkoročno rješivi.

Međutim, ono što je gotovo nepoznato u svemu tome jest činjenica da je stupanj opće konkurentnosti hrvatskog gospodarstva u posljednjih desetak godina i dodatno smanjen, zbog stvorenog strukturnog raskoraka izraženog u hipertrofiranoj potrošnji s jedne strane i njoj nedostatnoj proizvodnji s druge strane. Taj raskorak godinama je premošćavan zaduživanjem u inozemstvu, ali je danas servisiranje duga postpuno preraslo u respektabilnu rashodovnu stavku gospodarstva. I konačno taj je dug, zajedno s proizvodno-potrošnom neravnotežom, doveo do visoke osjetljivosti na području vanjske likvidnosti zemlje. Gospodarskoj strukturi koja je dakle neravnotežna i inozemnom dugu priključio se i unutarnji dug, što zajedno dovodi do blokada u provedbi gospodarske politike zemlje. Sustav i institucije djeluju inertno, a golemi debalansi o kojima je prethodno bilo riječi diktiraju potrošački obrazac i rasta i razvoja zemlje. Ako se tomu priključi i vlasnička struktura koja je u svim monopolnim sektorima u vlasništvu stranaca, onda je razumljivo kako nema naznake o promjeni gospodarske politike i općih nacionalnih trendova. Golemi uvozni sadržaj u međuvremenu je paradoksalno postao i stabilizirajućim činiteljem konkurentnosti domaćih proizvođača, budući da se ugrađuje po svjetskim cijenama koje su uvijek niže od domaćih. Uz to, propadanjem domaćih proizvođača inozemni su ostali jedina izgledna alternativa. Razumljivo kako o njima zavisi u potpunosti i izvoz. Taj izvoz može biti sve efikasniji i konkurentniji, ali nikako i strukturno, respektabilniji jer se njegov relativni opseg zakonito smanjuje, što povećava rastuće probleme platne bilance zemlje.