Što će biti s hrvatskim gospodarstvom, a što s dugoročnim interesima Evropske unije, ako se do 17. ožujka general Ante Gotovina preda Haškom sudu, a što ako se ne preda? Iako svi najodgovorniji dužnosnici Republike Hrvatske (predsjednik, premijer, nadležni ministri), kao i svi najodgovorniji dužnosnici EU-a, uporno tvrde da je Gotovini mjesto u Haagu, da mu je odlazak tamo gotovo domoljubna dužnost, i da je to od vrhunskog značenja za ovdašnji gospodarski preporod, procjenjujem: predaja Gotovine Haškom sudu je posao koji nije u ekonomskom interesu ni Hrvatske, ni EU-a, pa – usput – ni Srbije, Crne Gore i BiH!

Ako je Gotovina sam u svom posjedu, tada bi sam mogao i odlučivati o svojoj sudbini, uvažavajući ili ne uvažavajući hrvatske ili EU i NATO-interese. Ako je, međutim, već u posjedu neke od stranih tajnih službi, tada je cijela drama s Gotovinom i 17. ožujka dio neke druge priče, koja dosadašnjim tijekom pokazuje da ni Evropskoj uniji, ni Americi, nije u strateškom interesu ni da Gotovina dođe u Haag, niti da Hrvatska započne završne pregovore o ulasku u EU (dakle, individualno, prva od preostalih pet nasljednica bivše SFRJ).

Stoga je za razumijevanje te slojevite medijske, pravosudne, političke, a nadasve ekonomske igre najvažnije postaviti pitanje: što je (u sjeni potrage za Gotovinom) strateški interes Hrvatske, što EU-a i NATO-a, a što – kao usput – Srbije, Crne Gore i BiH? Hrvatski su interesi naizgled proturječni: vlast želi što prije i u NATO i u EU, ali na isti način najšira javnost pa i znatan dio vlasti, zapravo, ne želi da Gotovina skonča u Haagu. EU i NATO žele uz što niže troškove preuzeti sve vrednije preostale gospodarske i prostorne potencijale Hrvatske, ali na isti način ne žele da Hrvatska uđe i formalno u EU, da fondovi te Unije ne bi morali financirati Hrvatsku kao jednu od slabije razvijenih zemalja. Srbija, Crna Gora i BiH, kao balkanske zemlje, s kojima Zapad manipulira, također ne žele da Hrvatska prije njih uđe u EU i NATO, nego zagovaraju tzv. regionalni pristup, kao i EU, nadajući se da bi mu morao prethoditi scenarij obnove Jugoslavije (minus Slovenija, plus Albanija). Nije slučajno što se u taj scenarij gnječenja Hrvatske, gotovo u isti čas, uključuju i Italija (zahtjevima za povratkom imovine esula i ekološkim pojasom u Jadranu), kao i nekakva vlada »Srpske krajine«.

Preda li se Gotovina, ili predaju li Gotovinu Haagu, a EU taj čin prihvati kao ispunjenje zadnjeg uvjeta za hrvatski put u EU, Hrvatska bi od 17. ožujka mogla računati da će u idućem krugu širenja Unije ući u njezino članstvo, ali uz dodatnu cijenu (kroz završnicu rasprodaje državne imovine strancima, novi rast nezaposlenosti, krizu vanjske prezaduženosti itd.). Ne preda li se Gotovina, ili ga ne predaju, čekat će ostale postjugoslavenske države, da u paketu uđu u EU, ili da prije toga formiraju, većini njih ekonomski korisniju, Balkansku uniju (kojoj bi se mogla priključiti i Turska!).

Tom odgodom Hrvatska bi mogla odgoditi i bezuvjetnu predaju svojih najboljih, osobito jadranskih nekretnina strancima, kao i ubrzanu privatizaciju ostatka naftne, brodograđevne, duhanske i prehrambene industrije strancima, te izbjeći dvojbe o angažiranju u američkim ratovima za naftu na Srednjem istoku. Tako bi sačuvala na tisuće radnih mjesta, ojačala konkurentnost, a kroz klizanje tečaja kune prisilila na povećane izvozne napore i smanjivanje državne potrošnje. EU bi – nakon što je već osvojila 93 posto bankarskog sustava i većinu najvrednijih hrvatskih potencijala – izbjegla povećane izdatke iz fondova za slabije razvijene članice te osvježila razloge za svoj »regionalni pristup« Balkanu (gdje nastoji da preko mreže pet-šest velikih banaka i desetak EU-kompanija u potpunosti zavlada Balkanom). A Srbija i ostale balkanske državice dobile bi novi time-out, na temelju kojeg bi pokušale dostići Hrvatsku.

Stoga, s ekonomske razine – koja ne mora imati vezu s eventualnom kriminalnom dimenzijom iste priče – generalu Gotovini slijedi uputa (ako mu je moguće provesti je): ne predajte se, barem ne prije nego što Hrvatska započne završne pregovore o ulasku u EU.