Račanova je vlada tvrdila da je za njenu lošu percepciju bio kriv nedovoljan politički marketing. Sanaderova vlada je pak sve dala na unapređenje odnosa s javnošću, isplakatirala se po čitavoj Hrvatskoj, ali joj ni to nije uspjelo smanjiti neuspješnost. Njezinim ponašanjem zgranuti su svi oni birači, intelektualci i branitelji koji ne mogu shvatiti "dijalektiku" da su ih u slučaju generala Gotovine isti ljudi 2001. godine predvodili u političkoj borbi protiv suradnje s Haagom, a sada ih bezrezervno koče.

Sanader, Šeks i ostali menadžeri državne nemoći nisu u stanju objasniti pitanje Gotovine samima sebi, a kamoli u ta objašnjenja uvjeriti domaću i međunarodnu javnost. I to samo zato jer predugo nisu bili iskreni ni prema sebi ni prema Gotovini. Pustili su da o toj temi govore svi osim njih. Vladi se sada strahovito žuri, jer je svoje vrijeme potrošila na kadrovska i materijalna samozadovoljavanja, ignorirajući geopolitičku važnost pitanja koje je postalo metaforom za konačni raskid s nevladavinom prava. Hrvatska Vlada se nije izjasnila o optužbama protiv Gotovine iz Francuske, nije zauzela dosljedni politički stav prema njegovoj dužnosti da se pojavi u Haagu. Umjesto jednog racionalnog i utemeljenog objašnjenja, igralo se na kartu kalkulantskog stvaranja iracionalne klime kojom se svojevremeno stvarala medijska odbojnost prema Srbima, Bošnjacima, Slovencima, a sada kreira medijska psihoza protiv Gotovine. Ne mogu mediji, HVIDRA ili dragovoljačke udruge odraditi ono što treba uraditi Vlada.

Međutim, ovo nije situacija da se s figom u džepu raduje propasti Sanaderovih europskih ambicija jer one nisu neki njegov osobni hir, već interes čitave nacije. Političari bi upravo sada trebali pokazati da su izabrani voditi, a ne manipulirati narod. Opozicija igra na krivu kartu kada izbjegava sudjelovati u formiranju pregovaračkog tima s Europskom unijom, jer to je nacionalna i državna misija, a ne međustranačka ili kontrastranačka.

Ne bi se smjelo uključivati pseudosocijalne i pseudopolitičke obrambene mehanizme ravnodušnosti kako lako možemo bez EU-a, budući da nas takva stvaralačka nemoć povijesno vraća tamo odakle smo željeli pobjeći. Hrvatska se mora svjesno suočiti s uzrocima i posljedicama svoje današnje situacije. Ne treba se igrati skrivača s tezama. Sve je potpuno jasno. Od nje se traži da poštuje svoje ideje i zakone: ideju osnivanja Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i zakon o suradnji s tim sudom. EU želi da Vlada izručenje Gotovine predstavi narodu kao svoju obvezu, a ne pritisak Haaga! A to do sada Vlada nije shvatila. Mesiću je i u NATO-u i u Europskoj komisiji prejasno dano do znanja da bez pojavljivanja Gotovine u Haagu nema euroatlantskih integracija. Jer, kako će se u tim institucijama vjerovati časnicima koji ne respektiraju političku i sudbenu vlast svoje zemlje?

Hrvatska je u tranziciji umnogome odmakla svojim susjedima. Međutim, ni ta prednost ne može trajati vječno. Jer ako je Srbija izručila Miloševića i Milutinovića Haagu (eventualno izručivanje Tuđmana se ne bi moglo ni zamišljati), ako je BiH u Haag poslao svog bivšeg načelnika glavnog stožera generala Rasima Delića, onda se paralele povlače same od sebe. Takvi primjeri i prijedlozi da se u EU uđe "kolektivno" i regionalno u posljednje se vrijeme u europskim krugovima ne čine potpuno deplasiranima. Čemu favorizirati nesposobnu Hrvatsku?

Ako dvije hrvatske vlade nisu u stanju riješiti jedno sudbinsko pitanje, onda ovoj zemlji ne preostaje drugo nego da se mučenički naslađuje europskim "anitihrvatstvom" i uklopi u balkanski raspored ulaska u Europsku uniju.